U misnim molitvama i čitanjima danas se isprepliće slavljenje Marijina bogomaterinstva i vjerničko gledanje na početak nove građanske godine.Što će nam donijeti Nova godina?Da li će biti ispunjena ljudskim sadržajem i plodnim naporima? Ili će biti puna tjeskobe i bijede ?Svetkovinu Svete Bogorodice Marije, papa je posvetio molitvi za mir.
Kad je rimska država odredila da građanska godina ima počinjati u siječnju, s vremenom su pogani Rima uveli na početku siječnja svetkovinu boga Janusa o kojem su vjerovali da ima dva lica. Kršćani Rima činili su u te dane pokoru i postili da dadnu izraz svojoj vjeri kako miran građanski život i duhovna dobra u tijeku godine osigurava Bog istiniti.
Rimska crkva uvela je s vremenom blagdan Marijina bogomaterinstva na osminu Božića da istakne vjeru u Božju prisutnost u ljudskoj povijesti. Blagdan se zvao “Spomen sv. Marije”. Kad su kršćani Rima od braće s istoka uzeli Veliku Gospu kao glavni Marijin spomen u liturgiji, ovaj je blagdan pao u zaborav pa se 1. siječnja slavila samo Osmina Božića. Godine 1931. katolici svijeta slavili su 1500. obljetnicu efeškog sabora na kojem je definirana dogma o Marijinu bogomaterinstvu. Tom zgodom papa je uveo posebni blagdan Marijina materinstva koji se imao slaviti 11. listopada. Prilikom saborske liturgijske obnove dokinut je blagdan Marijina materinstva 11. listopada a obnovljena svetkovina Marijina materinstva na osminu Božića.
Trag dvostrukog slavlja ostao je u misi. U zbornoj ističemo da je Bog plodnim djevičanstvom Marijinim dao ljudskom rodu vječno spasenje i molimo da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor. U darovanoj je istaknuto da Bog “svako dobro počinje i dovršava”. U prvom čitanju imamo starozavjetni blagoslov svećenika narodu koji savršeno odgovara početku nove godine. Drugo čitanje i evanđelje ističu Marijinu ulogu u utjelovljenju Sina Božjeg. Hrvatska božićna pjesma “Narodi nam se kralj nebeski” divno povezuje božićno otajstvo, Marijino materinstvo i ulazak u novu građansku godinu.
Prvo čitanje “kanonizira” novogodišnje raspoloženje koje nije potrebno prigušivati dok slavimo svete tajne. Mojsije određuje kako veliki svećenik Aron i ostali svećenici imaju u svečanim zgodama blagoslivljati liturgijsku zajednicu.
Za razumijevanje ovog čitanja nužno je podsjetiti na biblijsko učenje o blagoslovu – ljudskom i Božjem. U Bibliji postoji prosni i hvalbeni blagoslov. Kad otac blagoslivlja prvorođenca i drugu svoju djecu, daje im sve što ima i prosi od Boga životnu sreću. Kad vjernik blagoslivlja Boga za dar izlaska iz ropstva u obećanu zemlju, za kruh svagdašnji, rodnu godinu i zdravu kućnu čeljad – ispovijeda svoju ovisnost od Boga i zahvaljuje za sve što ima i što jest. Svećenički blagoslov dobiva vrijednost iz Božje odredbe da određeni pripadnici vjerske zajednice služe braći i sestrama predvodeći bogoslužje, proseći od Boga milost za vjernike i sve ljude te svjedočeći duhovne vrijednosti u povijesnom materijalnom svijetu. Starozavjetni i novozavjetni vjernici traže od svojih svećenika blagoslov za sebe kao osobe, za svoje domove, polja i pothvate uvjereni da ljudsko zalaganje bez Božjeg blagoslova samo ne garantira sigurnu budućnost i miran život među ljudima.
Naše današnje čitanje je blagoslovna molitva za materijalno blagostanje i sveopći mir. Snagom hebrejskog paralelizma “neka te blagoslovi” isto je što i “neka te čuva”. Svjetlo lica Božjeg isto je što i njegova milost, odnosno saveznička naklonost (hesed). Kad Gospodin na pojedinca ili cijelu zajednicu svraća svoj pogled, tada se među ljude vraća mir. Mir u Bibliji nije samo odsutnost agresije od strane susjeda ili tuđe armije. Šalom-mir je i unutarnje zadovoljstvo, smisao ljudskog djelovanja i življenja. Zato pape posljednjih godina predlažu katolicima i svim ljudima da Novu godinu slavimo kao svjetski dan mira. Tema ovogodišnjeg svjetskog dana mira je “Poštivati manjine da se izgradi mir”. Mi obični ljudi skloni smo mišljenju da svjetski mir ovisi od političara i generala velikih i malih država svijeta. Sabor uči da se to ipak tiče svakoga od nas: “Budući da je ljudska volja nestalna i ranjena grijehom, ostvarenje mira traži trajno svladavanje strasti i budnost zakonite vlasti… Za izgradnju mira bezuvjetno je potrebna čvrsta volja da se poštuju drugi ljudi i narodi i njihovo dostojanstvo te zauzeto ispunjavanje bratstva. Tako je mir plod također ljubavi koja ide dalje od onoga što može izvesti pravda… Stoga se svi kršćani usrdno pozivaju da se ‘provodeći u život istinu u ljubavi’ (Ef 4, 15) ujedine sa svim doista mirotvornim ljudima da bi izmolili i izgradili mir” (GS 78).
Pripjevni psalam iza prvog čitanja je zahvalna pjesma Izraelaca nakon žetve (Ps 67), ali je mogao biti upotrebljavan i kao molitva za uspjeh ljudskog rada. Božji blagoslov nad vlastitom obitelji i zajednicom vjernici uzimaju kao znak spasenja dostupnog svim narodima: “Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas… da bi sva zemlja upoznala putove svoje, svi puci tvoje spasenje!” Ovo je vjernička zahvalna konstatacija a ujedno i prošnja. Ovdje donosimo tekst svečanog blagoslova na kraju mise, koji je također na liniji novogodišnjeg ljudskog i vjerničkog raspoloženja:
Bog, izvor i počelo svakog blagoslova,
obasuo vas obiljem svoje milosti
i u novoj godini čuvao žive i zdrave. Amen!
Dao vam postojanu vjeru, nepokolebljivu nadu,
strpljivost i ustrajnu ljubav. Amen!
Darovao vam u životu i radu mir, u molitvi uspjeh,
na kraju život vječni. Amen!
U prvom čitanju, pripjevnom psalmu i završnom blagoslovu naziremo vjernički stav početkom nove građanske godine: ni strah ni neodgovorno zatvaranje očiju pred problemima nego pouzdanje u Boga koji traži da ozbiljno računamo s njime i u novoj godini.
Kratki odlomak drugog čitanja današnje poslanice Galaćanima i izraz “potomak Davidov po tijelu” u Rim 1, 3 su jedina dva mjesta kod Pavla gdje se spominje Isusova Majka – i to neizravno. “Od žene bi rođen” više govori o Sinu nego o Majci: postao je pravi čovjek, podložan svemu što ljudi u životu doživljavaju i mogu doživjeti. U neposrednom kontekstu Pavlu je važno pokazati Galaćanima da je Isus postao podložnik Zakona, ispunio propise Zakona i okončao starozavjetnu ekonomiju spasenja. Galaćani su naime bili zastrašivani od strane pokrštenih Židova da nije dovoljno biti vjernički krštenjem ucijepljen u Krista raspetog i uskrslog nego da treba i dalje održavati starozavjetne disciplinske propise.
“Da primimo posinstvo”. Iz grčke i rimske pravne prakse o posinjenju, kojim tuđe dijete postaje punopravni baštinik roditelja koji ga usvajaju, Pavao objašnjava nov odnos krštenika prema Bogu. Životno pridruženi Sinu koji nas je na krštenju opečatio Duhom (usp. Ef 1, 1314), ostajemo Bogu zauvijek dragi. Možemo u molitvama tepati Bogu “Abba – Tata”, kao što je sam Isus molio. Iako piše vjernicima koji ne znaju aramejski, Pavao ovdje prenosi Isusovu izvornu riječ, jer je ovlašten i zadužen učiti da proslavljeni Krist proteže na sve krštenike svoj jedinstveni odnos prema Ocu nebeskom. Svjesni ovog posinstva, koje nam je omogućeno Marijinim bogomaterinstvom, ulazimo vedro u novu godinu.
S ovim događajem iz Lukina evanđelja susreli smo se na misi zornici na Božić. Onda je on bio utkan u našu misu kao događaj poklona siromašnih i zapostavljenih pastira novorođenom Dječaku koji je Evanđelje, Gospodin i Spasitelj svih ljudi.
Danas nam liturgija u istom događaju pokazuje Mariju kao onu koja “u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svom srcu”. Za “događaje” stoji u grčkom izvorniku ta remata, što doslovno znači “riječi”, ali se u novozavjetnom grčkom pod tim misli događaji objave, i to konkretni, u kontekstu prikazani događaji objave. Uočimo imperfekt koji je prošlo trajno vrijeme: pohranjivaše, prebiraše. Kao ograničena ljudska osoba, koja je morala napredovati u svijesti o samoj sebi i o događajima svoga života, Marija je vjernički pamtila svete događaje i o njima razmišljala u srcu. “Srce” je u Bibliji unutarnje intelektualno središte čovjeka, njegovo najplemenitije i najintimnije “ja”. Ponekad srce označuje i savjest, jer u SZ ne postoji riječ “savjest” (novozavjetni pisci – osobito Pavao – preuzeli su je iz grčkog pučkih filozofa stoika). Ovo znači da je Marija sebe gledala i preslagala u svjetlu objave. Iz svake nove životne situacije pitala se, što od mene ovdje i danas očekuje Bog. Osjećala se u savjesti vezanom da postupa onako kako za nju slijedi iz događaja objave. Nije odmah unaprijed znala volju Božju za sebe, Josipa i Dječaka nego ju je morala tražiti molitvom i razmišljanjem. Takvo Marijino vjerničko raspoloženje izvrsno nam pomaže pri vjerničkom ulasku u novu godinu.
Ne znamo što nas u njoj može snaći, ali snagom današnje liturgije i po primjeru Bogorodice možemo u svakoj novoj situaciji uvijek iznova tražiti i prihvaćati volju Božju za nas osobno i za naše najdraže. Neka nam u tom smislu svima bude sretna nova godina!
