( Iz 9,1-6;Ps 96, 1-13; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14)
Rođenje nije početak, smrt nije kraj. (nepoznati autor)
Središnja tema božićnih čitanja za polnoćku jest radost zbog Spasiteljeva rođenja.Najstariji pisani spomen o slavljenju Božića u Rimu zabilježen je godine 354. Tu je zabilježeno da 25. prosinca rimski građani slave rođendan nepobjedivog sunca, a kršćani Kristovo rođenje. Car Aurelijan uveo je poganski blagdan u čast suncu god. 274. za cijelo carstvo sa željom da povezuje i učvršćuje njegovu državu sastavljenu od različitih naroda. Kršćani Rima su već godine 336. slavili u bazilici na Vatikanskom brežuljku 25. prosinca Kristovo rođenje.
Početak slavljenja Božića povijesno je nadahnut obnovom vjere u Kristovo božanstvo koju je potaknuo Nicejski sabor god. 325. U to doba krivovjerac Arije je učio da kršćanski Bog ne može biti jedan ako je Isus kao utjelovljeni Sin u biti jednak Ocu. Biskupi su na prvom općem saboru svetopisamske podatke protumačili izrazima ondašnje grčke filozofije sastavivši Vjerovanje u kojem i danas ispovijedamo: “… Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena od Oca, istobitna s Ocem”. Crkva je u bogoslužju počela slaviti Božić da izrazi svoju vjeru u Isusovo božanstvo. Na sadržaj Božića utjecalo je širenje manihejske hereze u 4. i 5. stoljeću po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Maniheizam je učio da je ljudsko tijelo zatvor duha po uzoru na platonsku filozofiju pa Sin Božji nije mogao biti pravi nego samo prividni čovjek.
Božićna ponoćka ističe da je utjelovljeni Sin Božji naše životno svjetlo.
U zbornoj molitvi ističe se da je Bog “ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom”. Prvo čitanje iz knjige proroka Izaije govori o Emanuelu kao svjetlu koje obasjava Božji narod te preko njega sve narode svijeta.Podsjetimo da je povijesni prorok Izaija govore o Emanuelu držao za vrijeme Tiglat Pilesarove invazije na Izrael god. 733. Današnji odlomak je iz drugog dijela knjige o Emanuelu u kojem se govori o kazni Asiriji, izbavljenju sjevernih plemena ispod poganske vlasti te pomirenju južnih i sjevernih plemena. Kad prorok govori o “narodu koji je u tmini hodio”, povijesno se to prvenstveno odnosilo na pripadnike sjevernih plemena koji su potpali pod pogansku vlast. Izaija pjeva novorođenom dječaku iz kraljevske obitelji po kojem će Bog obasjati svoj utamničeni narod te pokazivati da je on “Bog silni, Otac vječni, Knez mira”. Kraljevski će se dječak u vrijeme svoje vladavine u svemu oslanjati na Boga saveznika i zato će biti mudar kao Salomon, hrabar kao David i pobožan kao Mojsije. Povijesno se ovo moglo odnositi na Ezekiju koji se iskreno trudio da po zakonu Božjem kao davidovski kralj upravlja Judejom (716-687. pr. Kr.).
Međutim, svojstva ovog idealnog vladara nije u potpunosti ostvario ni jedan kralj iz Davidove dinastije. Dječak po kojemu sviće svjetlost jarka narodu što sjedi u tmini ima se roditi u budućnosti. Istina, Židovi su vjerovali da Bog na davidovskog kralja prenosi svoju punomoć, da ga na dan intronizacije proglašava svojim sinom i knezom mira. Za razliku od ratničkih vladara koji su vojnom silom osiguravali mir rata, on vlada “u pravu i pravednosti od sada do vijeka”, a garancija njegove vladavine blagostanja je “privržena ljubav Gospodina nad vojskama”. “Dan midjanski” je događaj iz Sudaca kad je Gideon s 300 svojih ljudi do nogu porazio organiziranu vojsku midjanskih knezova.
Sveopći mir koji će Bog udijeliti pod idealnim vladarom što ga je Izaija najavio nije djelo čisto ljudskog zalaganja. Ovaj idealni vladar iz Izaijine knjige za nas kršćane je Isus Spasitelj po kojem nam je osvanula jarka svjetlost.
Psalmist u psalmu pjeva:“Danas nam se rodio-Spasitelj-Krist, Gospodin!Psalmom odjekuje radost i klicanje. Radost se proteže na sve ljude zbog rođenja onoga kojega je Izaija navijestio a kojega je opisao u prvom čitanju.
U drugom čitanju apostol Pavao poziva na život u istini. Božja milost je ponuđena svim ljudima, a zato i veli: “Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi!”. Ovdje se pod “očitovanjem ljubavi Božje” misli povijesni nastup Isusa iz Nazareta po kojem se Bog objavio kao neopozivo naklonjen svim ljudima, pa i okorjelim grešnicima. Kad se Sin Božji nerazdruživo povezao s ljudskom naravi, povezao se sa svim ljudima kroz povijest; postao je neopozivi izraz naklonosti Božje prema svima i dokaz spasenja ponuđenog svima ljudima.
Za “odgoj” koji nam Bog u Isusu pruža obuhvaća disciplinu i pouku, vježbu i urazumljivanje. Božji odgoj zadire u naš zemaljski život među ljudskom subraćom i na ispravno upotrebljavanje osobnih sposobnosti. Zato se “razumno” odnosi na zdrav vjernički i ljudski stav prema samome sebi. “Pravedno” je otvorenost za druge kojima smo potrebni i koji nas trebaju. “Pobožno” je otvorenost za Boga i vjerske vrednote. Sve to ima biti “u sadašnjem svijetu”. Ne u nekom budućem u kojem ne bi bilo ljudskih nevolja, zloće i oskudice.
Zahvalnost Bogu za ljubav koju nam je očitovao u svome utjelovljenom Sinu iskazujemo ako razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. Ovaj odlomak i bogoslužje potiču nas da iščekujemo i budući dolazak Kristov.
Na ponoćki se čita Lukino evanđelje o rođenju Isusa u Betlehemu za vrijeme cara Augusta. Spominjanjem Augusta evanđelist Luka ovaj događaj svete povijesti uklapa u povijest svijeta, što su kasnije prihvatili svi narodi kad je od 6. stoljeća uvedeno da se godine broje po Kristovu rođenju. Matej i Luka svjedoče da se Isus rodio u Betlehemu i tako povezuju rođenje Mesije s obećanjima danim Davidu koji je kao pastir iz Betlehema krenuo u kraljevsku službu na intervenciju proroka Natana.
“Dok su bili ondje” znači da su na vrijeme pošli, smjestili se u prolaznom svratištu za strance. Kad je Mariji došlo vrijeme poroda, sklonila se u pokrajnju prostoriju, jer kamene “jasle” nisu služile samo za stoku nego i za spremanje kućnih potrepština. Svakako su stada one noći bila na pašnjacima te pastiri s njima, kao što tekst izričito govori. Vol i magarac iz naših božićnih jaslica ne postoje u Lukinu tekstu. Pobožna legenda o volu i magarcu javlja se tek u 4. stoljeću. U vrijeme Isusova rođenja betlehemski pastiri čuvali su stada jeruzalemskih svećenika i od njihovih su se stada odabirale životinje prikladne za hramske žrtve. Pastirska je služba bila omalovažavana zato što pastiri nisu mogli vršiti sve propise obredne čistoće. Upravo njima anđeo javlja rođenje Spasitelja. Pjesma anđela u našoj poznatoj božićnoj pjesmi i u starom prijevodu glasi: “Mir ljudima dobre volje!” U prijevodu koji sada imamo u liturgiji: “Mir ljudima miljenicima njegovim!” Razlog promjene je napredak u razumijevanju grčkog izraza eudokia u Lk 2, 14 koji doslovno znači “sviđanje, naklonost, dobra volja”. Stari prijevodi su razumijevali da je to ljudsko svojstvo: Mir ljudima sviđanja ili dobre volje, tj. ukoliko su dobre volje, ukoliko su spremni na milost koju im Bog nudi po Kristovu rođenju. Svi noviji prijevodi, na temelju starozavjetnih tekstova gdje se odgovarajući hebrejski izraz odnosi prvenstveno na Boga (racon, racono – naklonost, naklonost njegova) vide ovdje Božje svojstvo: “Mir ljudima sviđanja njegova, naklonosti njegove.” Ovo znači da je dječak iz Betlehema, na liniji noćašnjeg prvog čitanja, neopozivi dokaz Božje ljubavi prema svima ljudima. S Božje strane nema više Židova pogana, naroda objave i onih kojima je objava uskraćena. Svi su miljenici Božji jer ih Bog zaista ljubi u svome Sinu koji je čovjekom postao.
Dok jedni drugima čestitamo Božić, obnovimo vjeru da je Isus za nas Radosna vijest, Gospodin i Spasitelj koji svojim utjelovljenjem poručuje da su svi ljudi miljenici Božji.
