Čitanja 4.nedjelje došašća želi nas uvjeriti da Isus Krist pripada zaista Davidovoj kraljevskoj obitelji i da se tako u njemu ispunjavaju sva mesijanska obećanja. Tijekom svoje duge povijesti odabrani Božji izraelski narod došao je do svoga nacionalnog i vjerskog identiteta i kraljevska monarhija bila je u neku ruku garancija vjernosti tog naroda Bogu. Stoga je kralj David mislio da će izgradnja hrama Bogu u gradu Jeruzalemu biti garancija Božjeg blagoslova i Božjih milosti narodu jer će Bog kao »građanin« njegova kraljevstva prebivati u narodu. Bog kao da želi pokvariti naume kralja Davida koji je želio dati svome narodu jedan centar bogoslužja da bi ojačao svoju dinastiju. Zato Bog preko proroka Natana objavljuje kralju Davidu da ne prima njegov dar gradnje hrama zbog previše prolivene krvi u ratovima, ali ipak njegova želja i vjernost bit će nagrađeni. Sam Bog će sagraditi kuću Davidu i dat će mu vječno kraljevstvo.
I tako umjesto materijalne kuće koju David želi sagraditi svojemu Bogu, Bog sam će sagraditi kuću od živoga kamenja odnosno od osoba: »Gospodin će te učiniti velikim, Gospodin će ti podići dom, Tvoja će kuća i Tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati za svagda« (2 Sam 7,16).Bog ne želi prebivati u kućama koje su ljudske ruke sagradile, kaže sveti Pavao apostol (Dj 17,24) već u hramu kojega su Božje ruke sagradile odnosno u živom čovjeku.Taj živi hram kojega su Božje ruke sagradile i u čijem tijelu prebiva Bog kao u svojoj kući jest Isus Krist, sin Marije iz Nazareta.Tako Djevica Marija, zaručena »s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova« (Lk 1,26) postaje novi Sinaj na kojem se gradi novi Jeruzalem u kojem će prebivati Sin Božji, jer nad nju će sići Duh Sveti i Sila Svevišnjega će je osjeniti.I na taj način Bog ostvaruje »Otajstvo prešućeno drevnim vremenima, a sada očitovano i po proročkim pismima« (usp. Rim 16,26) i ispunjava svoja obećanja kralju Davidu. Bog dolazi na zemlju i uspostavlja svoje prebivalište među ljudima.
Datumski najraniji podatak o davidovskom porijeklu Isusa je Rim 1, 3-4 gdje Pavao god. 58. piše: “Evanđelje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu” (Rim 1, 2-3). Matejevo evanđelje, više od ostalih, naglašava davidovsko porijeklo Isusa i spasenjski sadržaj naziva “Sin Davidov”. To osobito vidimo prilikom ozdravljenja kad bolesnici ili njihova rodbina vape: “Sine Davidov, smiluj nam se!” (Mt 9, 27; 15, 22; 20, 32). Prilikom mesijanskog ulaska u Jeruzalem mnoštvo je klicalo: “Hosana Sinu Davidovu!” (Mt 21, 9.15). Kod Židova onog vremena prihvaćanje muškarca da bude otac jednom djetetu, koje i nije moralo biti njegov naravni potomak, imalo je punu pravnu i religioznu vrijednost. Isus je preko Josipa pravi Sin Davidov, makar mu Josip nije naravni otac. To je za prvu Crkvu bio važan povijesni podatak pa mora biti važan i za današnje sudionike liturgije.
Ušavši u Davidov rod, Sin Božji je ušao u povijest jednog naroda i jedne obitelji. Solidarizirao se s kulturom, vjerom i baštinom tog naroda i obitelji – utjelovio se.
Dvije knjige o Samuelu sadrže povijesnu građu o nastanku monarhije u Izraelu, o djelovanju Samuela i Natana te o ratovima Izraelaca protiv Amonaca. Građa u njima sadržana nastala je dobrim dijelom u sjevernom izraelskom kraljevstvu u devetom stoljeću pr. Kr. Prorok Natan bio je neke vrste ministar za religiozna pitanja na Davidovu dvoru. On se jedini usudio moćnom monarhu u ime Božje predbaciti što je prisvojio Urijinu ženu Batšebu a njezina muža dao u borbi izložiti na takvo mjesto da mora poginuti. U današnjem odlomku Natan nije donositelj Božje kazne nego blagoslova. Za razliku od Davida koji je mačem pribavljao mir u svojoj državi te otklanjao agresije stranih naroda, Bog obećava da će njegovu potomku on sam pribaviti mir te činiti preko njega da narod Božji “više ne strahuje, niti da ga zlikovci muče kao prije” (r. 10). Bog obećava utvrditi kraljevstvo Davidova potomka i biti mu trajno naklonjen: “Utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on meni sin. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom” (r. 14,16). Ovo je zapisano u vremenu kad je već nestalo kraljeva iz davidovske loze. To znači da su povijesni čitaoci ove knjige u Natanovu proročanstvu vidjeli najavu duhovnog vode, koji će biti iz Davidove loze, ali neće vladati na davidovski način ognjem i mačem. Mi kršćani gledamo u Isusu najavljenog potomka iz loze Davidove.
Ovo evanđelje dolazi više puta u toku liturgijske godine. Imali smo ga na Bezgrešno začeće i tada je bio naglasak na anđelovu pozdravu: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!”
Danas je naglasak na Josipovoj poočimskoj ulozi i Marijinu djevičanskom materinstvu. Matej i Luka ističu Marijino djevičansko materinstvo i davidovsko porijeklo Josipa (usp. Mt 1, 18-25 i Lk 1, 27; 2, 4-5). U Marijinu djevičanskom materinstvu evanđelisti vide više od biološke činjenice da Marijin sin nema naravnog oca, kao sin Zaharije i Elizabete. To je priprava za posebnu oslonjenost Marijina sina na Oca nebeskog. On koji nikoga na zemlji nije zvao naravnim ocem, pravi je Sin Božji. Preko Josipa Isus baštini naziv “sin Davidov” u smislu Natanova proroštva i Psalma 110. Taj naziv upućuje na njegov transcendentalni identitet: Nazarećanin, sin Davidov, je izvanredni Božji poslanik. Bog preko njega spašava svoj narod i sve narode svijeta od grijeha. On je “Sin Svevišnjega” zato što je sin Davidov.
Današnji Psalam 89 hvali Boga za njegovu ljubav i vjernost. Psalam ima naslov: „Hvalospjev i molitva Bogu vjernome.“ Pjesnik je nadahnut proroštvom, pjeva o budućem Mesiji koji će biti Sin Božji. Po njemu će se obistiniti Božja obećanja, o vječnosti Doma Davidova… „zakleh se Davidu, sluzi svome: Tvoje potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje. On će me zvati: Oče moj!“ Ovaj Psalam otkriva Krista Pomazanika Božjeg – Sina Božjega, graditelja novoga Hrama – Crkve, nad kojom je razlivena vječna ljubav Božja. Svaki kršćanin može i danas nazvati ovaj Psalam svoj i pjevati ga kao svoju pjesmu.
Da pripravi taj dolazak, Bog je odabrao jedan narod, kojemu je malo po malo objavljivao svoju ljubav i obećao Spasitelja… narod „onih koji su iščekivali Krista.“ U Božjem narodu, Djevica Marija proživljavala je savršeno to očekivanje, a o tome govori Evanđelje Navještenja. Bog Mariji povjerava odlučno poslanje, da rodi Spasitelja, da „svijetu daruje“ Sina Božjega, ne samo fizičkim rođenjem, nego još više u vjeri i ljubavi. Bog je pripremao Djevicu Mariju od prvog časa njezina života na to poslanje. Htio je, da Ona bude „u ljubavi, sveta i savršena,“ da može iz svega srca primiti Spasitelja. To novo srce, savršeno ukrašeno za ljubav Božju, potpuno bez ikakva grijeh. Za Božić mi pripremamo svoja srca za primanje, Isusa našeg Spasitelja: „Treba pripremiti put Spasitelju!“ U toj pripravi Djevica Marija nam je uzor.
NjaM
