Ministarstvo poljoprivrede RH procjenjuje da se broj goveda pasmine buše sa nedavnih 150-200 primjeraka, sada povećao na više od 4 000. Najveći broj ove pasmine uzgaja se u Lici. Buša se tretira kao poludivlje govedo čija genetika seže do 6 000 godina unatrag pa je zato neki zovu Ilirsko govedo. Sitna i skromna buša se dolaskom Hrvata na ova područja križala s pasminama goveda koja su naši preci tada uzgajali.
Tajnik Udruženja uzgajivača buše u Ličko-senjskoj županiji je Gospićanin Ante Franić. Buše uzgaja na djedovini u Mušaluku.
-Buša je po mnogo čemu posebna i ubraja se u primitivne (ekstenzivne) pasmine goveda. Uzgaja ih se u krajevima u kojima je čovjekov utjecaj na uzgoj vrlo slab, pa ovu pasminu i križance može se vidjeti u nerazvijenim brdskim, planinskim i kraškim područjima južno od Save i Dunava, u središnjoj i gorskoj Hrvatskoj, kao i uz jadransku obalu. Buša je kao pasmina u Lici našla svoju pradomovinu za čije je klimatske i reljefne osobine idealna za uzgoj.
Buša je do nedavno bila pred izumiranjem jer su svi uzgajivači preferirali pasmine goveda koje su krupne i daju puno mlijeka. Telenje buše je također priča za sebe jer njihova telad tek okoćena ima samo oko 15 kg, što je svakako rekord. Krave se same tele, a ne kao što je slučaj kod krupnih pasmina da im je pri tome neophodna pomoć čovjeka. Steona buša izađe na pašu, a vrati se s teletom što trčkara uz majku, govori nam tajnik Udruženja uzgajivača buše Ante Franić.
Ova pasmina rezultat je davne slabe prehrane i oskudne njege zbog nekadašnjih oštrih ličkih zima pa joj je zbog toga muznost od 700 do 800 litara mlijeka godišnje. Tu oskudnost u količinama mlijeka pokriva izvrsna kakvoća jer buša ima mlijeko od 4 do 6 posto mliječne masti. Zato se na posudama u kojima se kuhalo bušino mlijeko hvatao čvrsti žućkasti „skorup“ za kojega su nekada otimala djeca.
L.O.
