Snježne pahulje što ih je proteklih dana onako „iz ljutavi“ po Velebitskim visovima prosula bura, a zatim kovitlalo jugo, prvoga dana mjeseca prosinca zadržale su se samo na najvišim kotama „hrvatskog Olimpa“ pa je po lički rečeno „noga slobodna“. Na Baškim Oštarijama ćete u svako doba godine susresti pasionirane ljubitelje Velebita. Dok se jedni vraćaju s pravih planinarskih odiseja, umorni i znojni, drugi su se razmilili po prostrajnoj zaravni na Baškim Oštarijama.
Dovoljne su užance popeti se na „Kubus“, slušati izmjene bura i juga, gledati morsku površinu nemilosrdno šibanu vjetrovima. Ovaj vizualni predložak zapravo je bogatstvo kakvoga nismo niti svjesni. Oni uporniji obići će Stupačinovo ili „smaragdno oko“ jezera pod Ljubičkim brdom.
I asketskim i hedonističkim ljubiteljima zimskog Velebita jedna je crta zajednička: na koncu boravka na „najčišćem zraku na svitu“ svi će se skrasiti u hostelu na Baškim Oštarijama, u jedinom ličkom restoranu koju sam proizvodi ekološke namirnice za većinu svojih delicija. U toplini hostela i restorana ubrzo će otići u povijest efekti vjetrova što su nam malo prije zažarili lica.
Oni malo s(p)retniji pokazivat će drugima svoje mobitele i snimke srna, lisica ili zečeva što su protrčali pored njih i tako atributirati djelić ovoga zemaljskog raja.
L. O.
