Knjiga mudrih izreka, iz koje je uzeta ova starozavjetna pjesma, sastavljena je oko 500. prije Krista. U nju je uključena poučna građa u obliku poslovica iz vremena Salomona i drugih izraelskih kraljeva. Posljednje, 31. poglavlje – iz kojeg je današnji odlomak – jest pjesma u obliku akrostiha, jer hebrejski izvornik za svaki novi stih ima riječ koja počinje novim slovom hebrejske abecede. To znači da se pjesma učila napamet, lagano pamtila i u obiteljima prenosila kao religiozna i općeljudska pouka.
U ranijim poglavljima ove starozavjetne knjige ima dosta stihova protiv žena, npr. poglavlje 5. i 7. gledaju ženu samo kao opasnost za muškarca jer bi ga mogla zavesti. Nadahnuti pisac završava svoju knjigu pohvalom ženi kao domaćici, supruzi i majci te time pokazuje da je i žena kao ljudsko biće stvorena na sliku Božju.
“Tko će naći ženu vrsnu” (r. 10) pohvala je koja zvuči kao poticaj: takve žene trebaju i Bog i ljudske obitelji, na njima počiva obitelj i vjernička zajednica.
“Muževljevo se srce uzda u nju” – to jest muž svojim umom i srcem zna da u njoj ima partnericu na koju uvijek može računati.
“Neće oskudijevati” ona ne samo marljivo radi nego i razborito upravlja obiteljskim domom i imanjem. “Čini mu dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg” – ustrajala je u braku cijelog života i nije ludo trošila obiteljsko imanje. “Vuna i lan” ženski su poslovi starog Istoka: od vune i lana pravi se odjeća za ukućane, pokrivači, a višak se prodaje te se kupuju druge namirnice.
“Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima” (r. 20) – u siromasima gleda braću i sestre koji su i u dronjcima Božja stvorenja. Time ova kreposna žena prakticira jedno od triju djela židovske pobožnosti (post, molitva i dobra djela). Naš odlomak ispušta dio pjesme u kojem žena kupuje novu njivu za svoju obitelj i prodaje trgovcima višak obiteljskih proizvoda, dok joj muž sjedi “na Vratima grada”. Na gradskim vratima održavale su se sjednice vlade, sudovi, vijećanja. Muž ove marljive žene spada među gradske uglednike, a njoj nije ispod časti presti i šivati, mijesiti kruh i bdjeti po noći. “Na Vratima hvale je djela njezina” (r. 31) – vijećnici gradske vlade i ostali građani koji na gradskom trgu pretresaju tekuća pitanja znaju za njezino djelovanje i pohvalno govore o njoj.
Pjesma završava vjerničkim mjerilom ženske ljepote i ugleda: “Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu” (r. 30). Strah Gospodnji ovdje i u cijelom Starom zavjetu označuje respekt pred Bogom, iskrenu pobožnost potvrđivanu svagdanjim životom. Pred Bogom je lijepa žena koja ozbiljno s Bogom računa u svom osobnom i obiteljskom životu. Takva ljepota ostaje trajno.
Ovo nas čitanje potiče na vjerničko postavljanje pitanja o emancipaciji žena te na poštivanje rada domaćica.
U poslanici Solunjanima apostol Pavao nastavlja pouke o Danu Gospodnjem ili Isusovu drugom dolasku. U odlomku što prethodi (1 Sol 4, 13-18) Apostol je protumačio sudbinu onih koji su umrli oslonjeni na Krista raspetog i uskrslog. U ovom tumači dužnosti živih vjernika pred činjenicom da Dan Gospodnji sigurno predstoji, ali mu se ne zna točan trenutak nastupa.
“O vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam” (r. 1). Nazivom “braćo”, u koji su uključene i sestre, Apostol pokazuje da računa s radoznalošću vjernika koji bi željeli da im najavi točan dan i sat Isusova drugog dolaska. Toj napasti podliježu neki kršćani već stoljećima, pa ili krivo prorokuju ili žive ukočeni od straha. “Dan Gospodnji dolazi kao kradljivac” – ovaj izraz pokazuje naglost, nepredvidivost događaja. Izraz “mir i sigurnost” poslovična je izreka u Izraelu protiv proroka koji su zvali na obraćenje pred katastrofe koje Bog pripušta.
“Zadesit će ih propast kao trudovi trudnicu” (r. 3). Usporedba s nepredvidivim i jakim bolima trudnice upotrebljavala se medu Židovima prvog stoljeća, kad se govorilo o nastupu Dana Gospodnjeg. To je nešto što sigurno dolazi i neizbježno je.
Pavao u nastavku primjenjuje sliku o svjetlu i tami, danu i noći da bi prikazao duhovno stanje u kojem se nalaze krštenici. Takvo stanje podloga je za miran nastavak ljudskih i vjerničkih obveza, bez panike u životu. Tko je u svjetlu i na Božjem danu, ne smije duhovno “spavati kao ostali” (r. 6). Treba biti duhovno trijezan i bdjeti obavljajući zemaljske obveze sa sviješću odgovornosti Bogu.
Za evanđelje imamo prispodobu o talentima. Starozavjetna joj je podloga u današnjoj liturgiji pjesma o vrijednoj i urednoj domaćici iz Knjige izreka. Većinu slušatelja prispodobe o talentima smeta Isusova popratna izreka: “Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima” (r. 29). Mateju je ona bila tako važna da je donosi i u govoru prispodoba, prilikom prispodobe o sijaču (usp. Mt 13, 12). Bit će da su mnogi kršćani povijesne zajednice kojoj je prvotno pisao svoje evanđelje bili duhovno lijeni. Imali su iskrivljen pojam Boga, poput trećeg sluge iz današnje prispodobe koji je unaprijed strahovao od stroga gospodara pa odlučio ništa ne poduzeti u vezi s povjerenim novcem. Mislio je: kako god postupim, bit ću kriv; zato je najbolje ništa ne poduzimati. Gospodara je doživljavao kao stroga gospodara koji “žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao” (r. 24 i 26). Ta Isusova izreka upotrebljavala se među Židovima i Grcima onog vremena za mudro poslovanje i sportsko natjecanje: osoba s određenim sportskim sposobnostima ili naslijeđenim kapitalom treba vježbati, mudro poslovati da bi bila još sposobnija i uspješnija. Tko se uljulja u svoje sposobnosti i zaspi na već stečenom kapitalu, brzo gubi sportsku kondiciju ili gubi stečeno imanje. Danas bi se reklo: to je neumoljivi i nepodmitljivi zakon tržišne privrede. Isus se poslužio tim načelom sportskog i trgovačkog života svoga vremena da učenike potakne na mudro i marljivo zalaganje za Božju stvar u svijetu.
Gospodar iz usporedbe hvali prvu dvojicu slugu što su se zalagali, a kori trećega što je bio lijen. Prvom i drugom daje bitno istu nagradu: “Uđi u radost gospodara svoga!” (r. 21 i 23). Pripušta ih u svoje intimno zajedništvo. Na Istoku onog vremena sluge su bile beskrajno niže na socijalnoj ljestvici od svojih gospodara. Biti uzdignut na razinu intimnog zajedništva kod stola i time pravog prijatelja veliko je promaknuće. To Isus obećava onima koji ljudski i vjernički marljivo rade bez obzira na komentare primitivaca.
Odlomak pohvale marljivoj domaćici poticaj nam je danas da se pitamo: Opažamo li i cijenimo li rad domaćica? Oba čitanja prilika su da odgovorimo samima sebi na sljedeća pitanja: Kako radimo svoje ljudske i vjerničke poslove? Zalažemo li se kao pojedinci i kao zajednica za zbiljski napredak ljudske zajednice po odgovornom radu, ali i za napredak Božje stvari u svijetu? Ne zavidimo li drugima na njihovim sposobnostima i karijerama? Znademo li otkriti talente koje nam je Bog dao?
U Matejevu tekstu stoji da Isus ovu prispodobu upućuje učenicima, ali je povijesno vjerojatno bila upravljena farizejima, koji su od Boga primili dar riječi Božje i predvodniče službe u vjerničkoj zajednici, a nisu se dovoljno zalagali. Isus ih je kritizirao da govore, a ne čine (Mt 23, 3), da zaključavaju vrata Kraljevstva pred neupućenima, sami ne ulazeći, a drugima priječeći da uđu (Mt 23, 13; Lk 11, 52). Matej je prispodobu više prilagodio Crkvi svoga vremena i kasnijim sudionicima nedjeljne liturgije. Kod njega je ključno što gospodar prilikom polaska daje sve svoje imanje, ali svakomu prema njegovoj sposobnosti. Pokazuje potpuno povjerenje u sluge: što steknu gospodaru i sebi su stekli. Očito da je u Matejevoj Crkvi bilo nejednakih po položaju, duhovnosti i misionarskim uspjesima. Umjesto da jedni drugima zavide, Matej ih na temelju ovoga sadržaja potiče da svjesno iskoriste talente koje su primili te da u nejednakosti vide znak Božje osobne pažnje prema svakomu, jer Bog ne preopterećuje, nego računa sa svojim vjernicima kakvi jesu.
Ključan je pojam talenta. To je bio kovani novac od zlata ili srebra, težak po nekoliko desetaka kilograma. Nije bio isti u Grčkoj i Siriji Isusova vremena. Grčki talent vrijedio je 6.000 denara, a denar je bio plaća za jednu nadnicu. Tako gazda najsposobnijem sluzi daje novac u vrijednosti od pet talenata ili 30.000 nadnica, onomu sa srednjim sposobnostima dva talenta ili vrijednost od 12.000 nadnica, a onomu s najmanje sposobnosti “samo” jedan ili vrijednost od 6.000 nadnica. Novcem su mogli osobno raditi i tako zarađivati ili ga pozajmiti novčaru, čime bi dobili kamate od otprilike 14%. Propis za novac ili tuđe blago bio je ovaj: ako se sakrije u kući pa nestane, odgovoran je onaj koji je trebao čuvati. Ako se zakopa u zemlju pa nestane, čuvar nije bio odgovoran.
Prva dvojica slugu stekla su dvostruku svotu i dobivaju istu nagradu: pripuštenje u intimno zajedništvo s gospodarom, koji je u ovoj prispodobi slika Boga. Treći sluga imao je iskrivljenu sliku gospodara: smatrao ga je strogim i nemilosrdnim gospodarom pred kojim sluga može biti samo kriv. Zato zakopa gospodarov novac i ne poduzima nikakvu inicijativu. Taj sluga s iskrivljenom slikom gospodara poticaj nam je da se pitamo nismo li gdje ljude otjerali od Boga i Crkve osornim svjedočenjem Boga?
Prispodoba je postala sastavni dio europske kulture, jer svi narodi govore o talentima koje imaju pojedinci. To su naravne sposobnosti s kojima se rađamo, a koje možemo i trebamo usavršavati. Zato se danas pitamo kako koristimo Božje talente ili sposobnosti. Nadalje, kako cijenimo rad domaćica i neznatnih? Pridonosimo li aktivno porastu Božje stvari u svijetu? Opravdavamo li povjerenje koje nam je Bog iskazao poslavši nas u život baš u ovo doba, medu ovakve ljude, s ovakvim sposobnostima?
