Za nekoga to ne mora biti značajna vijest, ali za sve one koji znaju što je tradicija i što je kulturno dobro, stavljanje umijeća izgradnje gacke plavi na listu zaštićene nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske doista je važna vijest. Nije ta vijest važna samo Katedri Čakavskoga sabora pokrajine Gacke iz Otočca kao predlagaču da se plav stavi na spomenutu listu, ta vijest je važna i Gradu Otočcu, i regiji Gackoj, i Ličko-senjskoj županiji i cjelokupnoj hrvatskoj kulturi. O čemu se radi?
Plav (imenica ženskoga roda) je autohtono prastaro plovilo koje su Gačani izrađivali za plovidbu rijekom Gackom. Tipološki ona pripada u tzv. monoksile, tj. izrađena je od jednoga komada drveta (trupca), zapravo izdubljena i obrađena. Plav je sve do unatrag četrdesetak godina imala svoju gospodarsku svrhu, služila je za košenje „rese“ (podvodnoga bilja), služila je prijevoz žita na meljavu u „malenice“, služila je za pranje rublja na rijeci, služila je mladosti za dokolicu. Promjenom načina života prestao je razlog za izradom plavi i prijetila je opasnost da se vještina gradnje zauvijek izgubi. Gotovo u posljednji trenutak je Katedra Čakavskoga sabora pred nekih pet-šest godina okupila posljednje znalce, mahom vremešne ljude, okupila također mlade snage pune volje i oduševljenja za spas tradicije i prve nove plavi su izrađene. Danas ih na rijeci Gackoj ima šest, naravno sadašnja im je namjena drugačija – turistička, i svojim izgledom i autohtonošću privlače doista veliku pažnju turista i posjetitelja. Ova nova namjena plavi svakako osigurava budućnost, a očuvanje umijeća građenja pomaknuto je za najmanje daljnjih pola stoljeća i garantira da tradicija ne će nestati u nepovrat.
Ministarstvo kulture je ocijenilo i prihvatilo da se plav zaštiti kao hrvatska nematerijalna kulturna baština (štiti se umijeće gradnje a ne predmet), čime se valja ponositi. Jer, na području Ličko-senjske županije ovakvo plovilo postoji samo na rijeci Gackoj. Mora se radi istine reći da je nekada postojalo i na drugim mirnim rijekama (poput Kupe, Save ili Dunava) te na moru (npr. rapska ladva), ali je ta tradicija nestala ili su se počela izgrađivati plovila koja su izgubila svaku svoju autohtonost. Jer, plav u hrvatskome jeziku i svim njegovim dijalektima je očuvana samo u gackom čakavskom dijalektu (plavati – ploviti) te upućuje na korijen u staroslavenskome jeziku. Pojam je dakle dijalektalno konzerviran i dočekao 21. stoljeće. Dokumentirano plav na području regije Gacke pronalazimo u crtežu polovicom 17. stoljeća, a njen izgled upućuje da je oblik nemjerljivo stariji. Kako se radi o plovilu prosječne dužine od oko šest metara i širine od 80 do 100 cm, podsjeća na istovjetna plovila npr. na rijekama Kongo, Amazona i drugdje, kod nekih urođeničkih kultura.
Stavljanje plavi na listu zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra stvara i obvezu da se to dobro i dalje štiti, da se njeguje, da se promiče, da mu se daje autohtoni ili novi sadržaj bez promjene temeljnoga svojstva. Katedra Čakavskoga sabora pokrajine Gacke može se pohvaliti da je imala potporu Ministarstva turizma koje je već pred nekoliko godina prepoznalo turistički potencijal plavi kao nečega toliko posebnoga i autohtonoga u hrvatskim i širim relacijama okruženja. Na lokalnoj razini je da nastave brinuti o svome kulturnome dobru, za sada jednome od samo dva proglašena s područja regije Gacke.
M.Kranjčević
