DONJI LAPAC – Odluka Vlade RH da se u obnovu spomenika poginulim antifašistima uloži više od tri milijuna kuna ponegdje je primljena s određenom skepsom, bolje reći s negodovanjem. Iako je antifašizam utkan u temelje današnje Hrvatske sve su glasniji pobornici zahtjeva da se konačno razriješi dilema tko je bio istinski antifašist, a tko se tim atributom uresio prikrivajući ratne zločine. Ovo je pitanje već skoro 70 godina posebno osjetljivo na području Like. Valjda po nekoj zlosretnoj «navici» podjele Srba i Hrvata po principu «ili mi ili oni» svakih 50-ak godina donesu sukobe i krvoprolića. Istini za volju demografska slika Like nakon II. svjetskog rata uvelike je izmijenjena. Posebno se to očituje u istočnoj Lici, dakle na području gdje je po nekim teorijama u Srbu krenuo antifašistički ustanak 27. srpnja 1941. godine. Desetak okolnih mjesta naseljenih Hrvatima tada je sasvim nestalo. Žitelji su pobijeni ili protjerani. Protjerani bez prava na povratak. U razdoblju između II. svjetskog i Domovinskog rata o tome se nije smjelo niti govoriti niti pisati. Predsjednik Zajednice povratnika Ličko-senjske županije koja promiče nastojanja konačne povijesne istine o tim davnim događajima i povratak stvarnih vlasnika danas zaraslih ruševina i uglavnom podivljalih ličkih oranica istočne Like je Opatijac Frane Vrkljan. Podrijetlom je Ličanin iz okolice Svetog Roka. Godinama se zalaže da se, kako voli naglasiti, raščisti fama o antifašistima i «antifašistima».
– Svjedoci smo nastojanja da se obnovi spomenik tobožnjem narodnom ustanku u Srbu, mjestu gdje i danas hodočaste neki preživjeli ratni zločinci iz II. svjetskog rata, kao i neki mladi političari. Kako to nije bio ni antifašistički, ni oslobodilački, niti narodni ustanak mi želimo da javnost konačno shvati i prizna da je to bio puč skupine velikosrpskih šovinista koje je gola mržnja povela u genocid prema hrvatskom i muslimanskom življu istočne Like i zapadne Bosne. Pa upravo ti koji se hvale da su bili antifašisti imali su do 1943. godine logističku i političku potporu talijanskih fašista stacioniranih u nekim dijelovima Hrvatske. Umjesto antifašističke borbe iz ljeta 1941. godine, kako se nažalost i danas običava tvrditi, tamo je napravljen zločin genocida. U nekoliko dana od 27. srpnja ’41. godine u plamenu i krvi nestala su mjesta Boričevac, Brotinja, Oraovac, Jasenovača, Poljica, Mišljenovac, Rudopolje, Palanka, Malovan, Duboki Dol, Krnjeuša i dr. Likvidirani su i Hrvati iz Gornjeg i Donjeg Lapca, iz Mazina i mnogih drugih mjesta gdje su Hrvati živjeli sa Srbima. Podatak da u tim tobože oslobodilačkim akcijama takvih antifašista nije ubijen niti jedan domobran ili ustaša dovoljno govori o nakanama egzekutora. Pa samo je u Boričevcu sa 1. na 2. kolovoza likvidiran 51 civil, uglavnom starci koji nisu željeli bježati. Vodeći se pravilom i mišlju da nikada nisu nikome nanijeli zlo, dočekali su smrt, a mnogi su zapaljeni zajedno sa svojim kućama. Dakako da su sve ovo svjedočili ljudi koji su se na vrijeme uspjeli izvući iz okruženja i koji su sve ovo gledali. Tada je Boričevac imao 2300 stanovnika. U plamenu je nestala i crkva Rođenja blažene djevice Marije iz 1807. godine. Još je svirepija sudbina sela Brotinja. U dijelu gdje su živjeli Hrvati, zaseok Ivezići, ti su «antifašisti» opkolili selo i ubili 48 ljudi, među njima osmero djece. O masakru, mučenju, silovanjima i likvidacijama svjedočila su kasnije dvojica starijih dječaka koji su se jedini spasili. Sve su žrtve bačene u jednu obližnju Dabinu jamu. Na tome tužnom mjestu, kao niti kod mnogih jama gdje su bacani civili nije se nikada smjelo doći, a kamo li održati nekakvu komemoraciju. U Brotinji također nije bilo hrvatske vojske, nije bilo oružja. Zato se s razlogom pitamo obnavljaju li se u Srbu i spomenici takvim «antifašistima»?!?
– O svemu sasvim oprečno mišljenje imaju partizanski borci iz II. svjetskog rata.
– Nažalost imaju. Još uvijek nemaju snage objaviti istinu o svemu što se tada događalo u tom dijelu Hrvatske. Znameniti partizanski komandant iz Donjeg Lapca Stojan Matić i danas ima svoju ulicu u Donjem Lapcu. Taj isti «heroj» je nakon ubijanja civila i paljenja Boričevca i genocida po okolnim mjestima krenuo sa svojom razularenom bratijom na Kulen Vakuf. Ondje su mnogi Hrvati iz Like potražili spas. Dogodilo se još gore nego li dan-dva ranije. Masakr, silovanja, pljačke i potom palež trajali su tri dana, sve po uputama Petra Garašanina i Stevana Moljevića, četničkih ideologa iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Ukratko, genocid po ideološkoj osnovi, načinu izvedbe i posljedicama. Genocid je zločin. Slavljenje zločina, u što spada i podizanje odnosno obnavljanje spomenika zločinu, je također zločin. Poklič naše poznate političarke koja po svom obrazovanju nema pravo na neobaviještenost „Naša borba nije završena, mi nastavljamo našu borbu“, nije samo slavljenje zločina već izravna prijetnja svim miroljubivim i za suživot opredijeljenim ljudima. Bez istine nema povjerenja, a bez povjerenja nije moguć suživot dostojan ljudskih bića. Uostalom vi meni i svim svjedočanstvima preživjelih zapravo ne morate vjerovati. Pa sami su «antifašisti» o tome na dugo i na široko pisali.
– Gdje je to napisano?
– Uzmite samo knjigu skupine autora «Kotar Donji Lapac u NOB-u». Odstranimo li političku, odnosno partijsku retoriku i koncepciju ostaje gorka istina. Na nekoliko mjesta se kod primjera koje sam nabrojao spominje kako su «neki drugovi zastranili s partijske linije i nedolično se ponašali. Pri tome su se dokopali alkohola i činili su loše stvari. Ovo se naročito događalo kod borbi za Boričevac i Kulen Vakuf». Dakako, autori ovih bilješki «niti u kojem slučaju ne žele imenovati te drugove koji su nakon rata obnašali mnoge visoke civilne i vojne dužnosti». Dakle, oni su o genocidu i sami pisali. Uostalom, nakon što su se o vijestima o genocidu iz ljeta ’41. na noge tada digli i komunisti Hrvati, tamo poslan tada vrlo ugledni Marko Orešković-Krntija, politički komesar Glavnog štaba NOV Hrvatske. Da bi smirio strasti i kaznio krivce. U selu Očijevo pored Donjeg Lapca ubili su ga ti isti «antifašisti». Ubijen je zbog toga što je bio Hrvat i što je želio doznati što se u tome kraju uistinu događalo. O njegovoj smrti govorio je i pisao general Gojko Polovina, komandant VI. Ličke divizije. Čak i on tvrdi da su «druga Marka ubila dvojica partizana koji su, kao i mnogi u ono vrijeme, po ponašanju bili bliži četnicima nego li partizanima». Primjera takvih pismenih priznanja genocida i lažnog antifašizma ima na pretek. Naglašavam da je dovoljno pročitati o događajima iz 1941. godine iz pera pobjednika. Oni su zapravo nehotice s takvim svjedočanstvima najbolje opisali ono o čemu vam govorim: U Srbu 27. 7. 1941. godine nije počeo nikakav antifašistički ustanak, nego je započeo velikosrpski genocid nad Hrvatima i Muslimanima. Bio je to pomno planirani i izvršeni genocid. Tko onda nije pobjegao, bio je ubijen. A da je riječ o nedužnom stanovništvu vidljivo je i iz činjenica da su preživjeli mještani kasnije mogli nesmetano živjeti bilo gdje u Hrvatskoj ili bivšoj državi. Bilo je važno samo da se ne vrate na svoja zgarišta, u Liku. Ondje nisu dobro došli. Čak niti danas.
– Znači li to da su svi Srbi istočne Like bili protiv Hrvata?
– Nikako. Bilo je dirljivih primjera gdje su poštene pravoslavne obitelji spašavale i skrivale hrvatsku nejač. Puno su riskirali jer da su ih njihovi susjedi, tzv. antifašisti, uhvatili u takvim humanim gestama, svi bi bili mrtvi. Primjera ima nekoliko. Spomenut ću samo primjer Mazina. To je selo s većinskim pravoslavnim življem. Početkom onoga rata u Mazinu su živjele dvije katoličke obitelji. Obitelj lugara Anića iz Krasna i obitelj postolara Kneževića iz Boričevca. U svakoj obitelji bilo je po petoro djece. Početkom tog tobožnjeg ustanka ubijeno je petoro djece Anića, četvoro djece Kneževića i njihove majke u kućama gdje su živjeli. Lugar Anić ubijen je u šumi i bačen u jamu, a postolar Knežević nije bio u Mazinu i tako je izbjegao smrt. Najstarije dijete Kneževića, dvanaestogodišnjeg dječaka, jedna dobra pravoslavna gospođa sakriva neko vrijeme uz opasnost vlastite pogibelji, i kada kroz Mazin prolazi postrojba vojske NDH šalje dječaka k toj vojski riječima „Trči, to je vaša vojska“, i tako je dječak spašen. Previše je ovakvih primjera da bi ih poimence nabrajao. Svjedočenja ima na pretek. Na ovakav je svirepi način hrvatski je živalj protjeran iz Gračaca, Korenice, Udbine, Bunića, Donjeg i Gornjeg Lapca, Krnjeguše, Drvara, Bosanskog Grahova i mnogih drugih mjesta. Kada iz nekom mjesta jednostavno nestanu žitelji hrvatske nacionalnosti, onda povjesničari trebaju reći kako se i zbog čega to moglo dogoditi.
– Žrtava je bilo s obje strane, stradavali su i Srbi i Hrvati.
– Nitko pametan to ne negira. Taj je rat kao i svaki drugi odnio puno života. Žrtva je uvijek žrtva i prema svakoj se žrtvi treba odnositi s pijetetom. Niti jedan zločin nema smisla opravdavati, ali kada se desetljećima lažira genocid i to u ime nekakvih «viših ciljeva», to onda prelazi granicu dobrog ukusa. Obnova spomenika u Srbu zapravo je obnova spomenika počiniteljima genocida. To je vrijeđanje žrtava, ali i vrijeđanje sveg poštenog pravoslavnog življa. Kao što sam već kazao nisu niti onda, niti danas svi pravoslavci u Lici protiv Hrvata. Ne mrze ih, niti su ih svi mrzili u ono vrijeme. Upravo su na tome tragu naša nastojanja. Ne možete graditi budućnost na lažima, na lažnom bratstvu i jedinstvu. To se dokazalo i u Domovinskom ratu. Pa na okupiranim područjima Hrvatske nije smjela ostati cijela niti jedna katolička crkva. Baš kao i u ljeto 1941., tako je i u jesen 1991. trebalo protjerati i pobiti ne-Srbe, trebalo je sve opljačkati, popaliti, srušiti… Povijest se nažalost ponovila. Mislim da smo se svakoj žrtvi dužni pokloniti i zbog tih strahota, iz ’41. i ’91., dužni smo reći istinu. Sve ostalo bi bilo licemjerno i najmanju ruku nečasno.
Marin Smolčić
