Na ljudsko licemerje naići ćete na svakom pogrebu, pri svakom porođaju, na svakoj svadbi i u svakom intervjuu. (Kišon)
Niko ne uspijeva tako brzo kao onaj koji se koristi tuđom greškom (F.Bacon)
Prava vjera nije formalistička poput farizejske, koja se samo pokazuje na izvana. Licemjerje ili hipokrizija je čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugoga dok je kritičar i sam kriv za ono za što osuđuje drugoga. Etimološki potječe iz riječi hypokrisis koja znači “gluma”. “Hipokrit” u antičkoj Grčkoj je bio termin za glumca odnosno osobu koja namjerno zavarava druge.U kršćanstvu ne spada među Sedam glavnih grijeha, no jedan je od češćih grijeha današnjice.Bogoštovlje kao javno očitovanje vjere ne smije biti bijeg pred životom. Ako bježi pred životom i samilosnim pogledom na bližnjega ono postaje samo formalizam i licemjerje. Vjernici bi trebali koliko je moguće više iz srca izbaciti u bogoslužju zle osjećaje, namjere i misli prema bližnjemu, a onda Bogu pristupiti čista srce bez mehanike. Tada će se osloboditi farizejskog i licemjernog mentaliteta glume pred javnošću.
U prvom čitanju iz knjige proroka Malahije Bog opominje svećenike. Ovaj odlomak obraća se svećenicima svoga vremena i svih vremena. Isusovi svećenici trebaju vrh svega u svome životu staviti ime Gospodnje. U daljnjim recima opisuje zašto ih opominje. Sami su se udaljili od Božjega puta i prednost dali idolima , a učinili su da se „mnogi o Zakon spotiču“. Budući da su ispred Boga stavili druge stvari učinili su da svjedočanstvo Božjeg Zakona na obične vjernike ne djeluje uvjerljivo i svjedočki te da ih ne privlači primjerom. Oni su stavljajući stvorene stvari iznad Boga odbili neke vjernike da se približe Bogu. Kao posljedica toga stanja bit će prezir i poniženje , jer se „putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujuć Zakon“. U Božjoj perspektivi i iz Božjeg gledanja na čovjeka ne bi trebalo biti pristranosti. Bog je naime, slobodno biće i bira kako želi i kako mu se svidi. No, svećenici Božji postaju pristrani primjenjujući Božju volju i izbor na ono što nije i tako prosuđujući na krivim osnovama, koje nisu utemeljene na Božjem Zakonu, postaju krivci zašto se ljudi vjernici spotiču o Božji Zakon.
U psalmu psalmist kliče: „ Čuvaj dušu moju u miru kod sebe, Gospodine!“ i svima poručuje da se ne uzdaju u ljudsku pristranost nego „ u Gospodina se, Izraele, uzdaj od sada dovijeka.“
U poslanici Solunjanima apostol Pavao nabraja neke osobine svjedoka vjere: biti malen, ponizan, strpljiv, pozoran na tuđe patnje, davati se i brinuti poput majke u radu i u odmoru. To su osobine koje bi trebale resiti svakog kršćanina, a to je onda i znak djelotvorne vjere. Svjedoci vjere ne bi trebali nikoga opterećivati. Od apostola Pavla nisu primili riječ ljudsku, nego riječ Božju, koja djeluje u njima po djelima koja zbog nje poduzimaju.
U evanđelju Isus svoje učenike upozorava na neodrživost situacije i sukob između onoga što govore i onoga što čine. Mojsija nakon njegove smrti naslijedili su pismoznanci i farizeji. Njihov je , dakle, autoritet tumačenja vjere. Isus im to ne osporava. Slušajte ih i činite sve što vam kažu, ali nemojte zapadati u njihove zamke, jer sve što govore i tumače, oni sami ne čine. U njihovim životima može se jasno uočiti raskorak između onoga kako bi trebalo po Božjem biti i kako uistinu jest. Kad njihova riječ nije potkrijepljena djelima, sve se svodi na trkeljanje i lažnu moralnost koja je daleko udaljena od srca i iskrene savjesti. Zato sami sebe samozavaravaju da su pravednici, a druge su podcjenjivali. I ne samo njih, nego i njihov život i njihov rad, njihove roditelje mlateći tako sa svojih govora praznu slamu onima koji su ih slušali, jer „govore a ne čine“ ili možda bolje reći: „trkeljaju, a ne čine“. Farizeji su vjerni predaji i pošteni su, ali samo pred javnošću, a u svom srcu tvrdi i oholi,nemilosrdni u prosudbama tuđeg života i rada. Ali ako netko dirne u njihovu idealnu i iskonstruiranu sliku u javnosti, ne biraju metode da se osvete zbog toga što je netko dirnuo u njihovo veličanstvo. Poštovanje prema prošlosti priječi ih da gledaju i vide sadašnjost. Uvijek gledaju na svoju čast i na ustima im je uvijek hvalisanje o svojoj vjernosti Bogu. Oni brižno čuvaju polog vjere, no ne prenose više radosnu poruku evanđelja, pa se njihov govor zapravo svodi na kakofoniju u komunikacijskom kanalu. Ono što je još karakteristika njihova rada jest da na leđa svojih vjernika tovare „nesnosna bremena“ odnosno nesnosne optužbe. Svoje vjernike stavljaju uvijek na optuženičku klupu i to je stanje iz kojeg nema povratka jer se ponavlja kao perpetum mobile. Oni zapravo niti ne znaju drugu komunikaciju osim optužujuće. Sve čine samo da ih drugi vide kao na primjer svoga bližnjega redovito ogovaraju i kleveću, ali pred narodom prikazuju samo svoje dobre strane. U kršćanskoj logici neka vladaju druga mjerila kaže Isus i to na sljedeći način:“Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.“
Komentatori s pravom povezuju govor farizeja (Mt 23) s govorom na gori (Mt 5 -7). U govoru na gori Isus je iznio blaženstva a zatim potaknuo svoje sljedbenike na životno vršenje volje Božje u konkretnim prilikama svačijeg života. Govor protiv farizeja, nakon uvoda (r. 1-12), sadrži sedmerostruki proročki usklik “Jao vama…”,koji podsjeća na “Blago siromasima duhom, milosrdnima, mirotvorcima…” (r. 13-33).
Govor je upravljen mnoštvu i učenicima. To je govor konačnog raskida između Isusa i vjerskih poglavara židovskog naroda. Za razliku od Esena i kumranskih monaha, koji su također osuđivali učenje i postupke farizeja, ali su se u znak protesta povlačili iz javnog života, Isus se ne povlači. On želi mnoštvu otvoriti oči, pridobiti ga za kraljevstvo Božje kako ga on razumije i naviješta. Farizeji i drugi vjerski poglavari morali su mu to žestoko zamjeriti i pobrinuti se da ga zauvijek ušutkaju. Isus kaže da su na “Mojsijevu stolicu zasjeli pismoznanci i farizeji” (r. 2). Pod Mojsijevom stolicom u ono povijesno doba mislilo se dvoje: učiteljska služba po uzoru na Mojsija, mojsijevski učiteljski autoritet. Nadalje, u sinagogama prvog stoljeća postojale su ukrašene stolice, postavljene pred sabranu zajednicu. S tih stolica učitelji vjere tumačili su pročitani starozavjetni odlomak. U Isusovo doba nisu farizeji bili jedini pismoznanci i učitelji. Tek nakon godine 70, kad je propala židovska država, oni su otvorili u Jamniji teološku akademiju, u njoj školovali rabine te ih slali po Palestini i među Židove dijaspore. Država je propala, ali je preživio narod zahvaljujući rabinima iz farizejske sljedbe. To bi mogao biti znak da Matej, prisjećajući se Isusova govora, ima na umu povezanost krštenih Židova sa sinagogama farizejskog usmjerenja te ne želi s njima potpun raskid, ali ni prenošenje farizejskog stila u redove crkvenih predstojnika. Isus ne osporava zakonitost i potrebu učitelja vjere. Predbacuje farizejima da ne čine
ono što uče. Zato traži od ljudi da održavaju njihovo vjersko učenje ali da ih ne nasljeduju u ponašanju.
“Teška bremena” (r. 4) vjerski su propisi, jer su teolozi onog vremena običavali govoriti o bremenu Zakona, bremenu Kraljevstva Božjeg. Isus je isticao da je njegovo breme lako, ponajprije stoga što je sve sveo na ljubav prema Bogu i bližnjemu, a onda i stoga što je živio primjerno (usp. Mt 11, 25-30). “Zapisi” koje farizeji vole proširivati jesu citati iz Pisma, stavljani na lijevu ruku ili na čelo, koje je trebao nositi muškarac s navršenih 13 godina. Citati su trebali podsjećati na riječ Božju, a postali su izvanjsko hvalisanje pobožnošću. “Rese” su temeljene na nekim starozavjetnim tekstovima (npr. Br 15, 37-39) i pravile su se od vune te stavljale na 4 ugla muškarčeva ogrtača da podsjećaju na Božje zapovijedi. Osim tih zloupotrijebljenih vanjskih znakova unutarnje spremnosti na odanost Bogu, farizeji “vole pročelja na gozbama i prva mjesta u sinagogama”. To su bili znakovi socijalne pripadnosti. Isto je s pozdravima na trgovima i oslovljavanjem s “rabi, otac, voda”. Na Istoku onog vremena, a i danas, prvo uče dijete ispravno oslovljavati i pozdravljati odrasle muškarce na ulici. Isus traži da nitko u Crkvi ne zauzima mjesto Oca nebeskog i jedincatog Učitelja Krista. Pavao se smatrao duhovnim ocem i učiteljem (usp. 1 Kor 4, 15), ali je sebe i druge sijače Božje riječi proglasio Božjim suradnicima (1 Kor 3, 5-9). Od predstojnika u Crkvi Isus traži da budu poslužitelji. U grčkom je ovdje izraz diakonos, što ponajprije znači poslužitelja kod stola, a onda uslužnog podvoritelja obitelji koju je Bog sabrao i održava u vjeri. Isus je sam postao velik služeći pa to traži i od predstojnika u Crkvi.
Farizeji jednostavno zaboravljaju da koga oni ponižavaju svojim prosudbama, bit će uzvišen, a oni farizeji koji sami sebe uzvisuju i svoje zasluge, bit će poniženi jer će vjernici zdravom logikom shvatiti tko su oni zapravo. A nismo li i mi koji puta, a možda i često slični tim farizejima?
M.Nj.
