Bog je gospodar povijesti. On je uvijek u svoje kraljevstvo pozivao barbare, pogane i nevjernike. To vrijedi i danas. Bog sam dolazi različitim putovima. Zbog toga ni kršćani ne smiju živjeti izvan stvarnosti svoga vremena. Štoviše, oni se trebaju zanimati i za politička zbivanja. Bog izabire i one koji ga ne poznaju. Tuđinski su narodi katkada u povijesti znali poslužiti da se ostvari Božji naum s Izraelom. I materijalistička znanost kao i proroci koji ne vjeruju mogu otvoriti vrata Bogu. Svi koji rade u duhu evanđelja rade za Boga, osim onih koji evanđelje samo dobro citiraju.
Prvo čitanje iz knjige proroka Izaije govori o Kiru ( znači „pastir“ hebr. Koreš). Osnivač je perzijskog carstva. U listopadu 539. poražava babilonskog vladara Nabonida. Babilon mu se predaje bez borbe. Politički je mudar, a vjerski snošljiv prema podložnicima. Odobrava Židovima povratak iz izgnanstva i ponovnu izgradnju hrama. U knjizi proroka Izaije naziva ga se i „Božjim pastirom“ i „Pomazanikom“. Bog kao gospodar povijesti poslužio se Kirom da spasi izraelski narod iz ropstva.
Psalmist zato što se Bog poslužio nevjernikom Kirom potiče vjernike:“ Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! Kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova.“ Ili još:“Nek se govori među poganima: Gospodin kraljuje, narodima pravedno upravlja!“
U poslanici Solunjanima apostol zaziva na zajednicu Solunjana milost i mir. Sjeća se rado njihove djelotvorne vjere i ljubavi koja je zauzeta za bližnjega. Evanđelje k njima nije došlo samo u lijepim riječima ili lijepim evanđeoskim citatima iza kojih stoje prazne riječi. Poruka evanđelja je došla k njima u snazi u Duhu Svetomu. Što je bitno za kršćansku zajednicu? Apostol Pavao podsjeća da su vjera, nada i ljubav znak Božje nazočnosti, istinski navještaj Isusa Krista i djelotvorno očitovanje Duha.
U evanđelju farizeji slični današnjim dvoličnjacima žele Isusa uhvatiti u riječi. Pred njega dolaze sa pitanjem platiti porez ili ne. To bi pitanje danas bilo možda više za financijske institucije odnosno poreznu upravu. No, Isus već u svojoj prvoj rečenici kao odgovoru naslućuje njihovu pakost i iskušavanje. Da je rekao da nije dopušteno caru platiti porez završio bi u zatvoru i osudili bi ga kao veleizdajnika. On potvrđuje njihovo pitanje i daje afirmativan odgovor. Podajte državi njezino i platite porez, ali ne zaboravite i podati slavu Bogu. Pitanje koje se ovdje postavlja nije samo pitanje poreza, nego i odnosa Crkve i države. Crkva nije država. Ona je Božji narod na zemlji i kršćani žive u svim državama. Raditi svoj posao i izgrađivati ljudsko društvo zapravo znači, barem dijelom, raditi za kraljevstvo Božje. U evanđelju nemamo puno podataka o Isusovu stavu prema državi uopće, a onda prema državnosti vlastitog naroda koji je bio silom uključen u veliko Rimsko Carstvo. Ipak, znamo da je bio neposredni podanik Heroda Antipe, koji je vladao Galilejom, da se prilikom dolazaka u Jeruzalem uključivao na područje kojim je izravno vladao rimski upravitelj, da su ga židovske vlasti osudile a da su Rimljani potvrdili židovsku osudu na smrt. Kako je glavna tema Isusova propovijedanja kraljevstvo Božje i njegov pokret, bitno religijski pokret, ne začuduje što nije posvećivao više pažnje državi.
Zgoda iz današnjeg evanđelja jedan je od rijetkih trenutaka kad je Isus pokazivao svijest da je građanin zemaljske države. Zgoda počinje Matejevom napomenom: “Farizeji održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi.” Pritom se povezuju s herodovcima koji su javno iskazivali naklonjenost prema rimskoj vlasti. Zgoda je građena po sljedećoj književnoj shemi:
– oslovljavanje časnim nazivom “učitelju” (r. 16);
– pohvala Isusu kao nepristranom učitelju i vršitelju riječi Božje (r. 16b);
– teoretsko i praktično pitanje o porezu (r. 17);
– Isusovo protupitanje, puno prijekora, sa zahtjevom da pokažu kovani novac (r. 18 20);
– protivnici odgovaraju (r. 21 a);
– zaključni poziv Isusov na ispunjavanje obveza prema državi, ali i na poštivanje Božjeg vrhovništva (r.21b 22).
Farizeji priznaju Isusu da je nepristran učitelj, a to znači da se ne da zastrašiti ljudskim prijetnjama niti potkupiti povlasticama u tumačenju volje Božje temeljene na objavi. Nepristranost je osnova pravde u državi. Bog je nepristran i zato štiti siromahe. Isus svojim vladanjem očituje Božju nepristranost. Farizejima je pitanje poreza moglo biti pitanje savjesti: kao iskreni vjernici mogli su imati problema s plaćanjem poreza kojim osobno i izravno prihvaćaju pogansku vlast. Ovdje se naime vjerojatno radilo o porezu na osobe koji su morali plaćati svi državljani u znak priznavanja vlasti. Muškarci su toj dužnosti podlijegali od navršene 12. godine, žene od 14. godine. Plaćali su do navršene 65. , godine života.
Isus se nalazio u Jeruzalemu, na području Hrama. Farizeji su primali novac s carevim likom u hramsku blagajnu ‘ i upotrebljavali ga za troškove održavanja Hrama i vjerskih službenika. Zato je Isusov zahtjev da pokažu novac s carevom slikom i natpisom bio posebno upozorenje na nedosljednost: sami se služe novcem na kojem je lik cara (a od poganskih se državljana očekivalo da cara štuju kao božanstvo) te u isto vrijeme glume da im je problem savjesti plaćati caru porez.
Zahtijevajući da ljudi daju caru carevo, a Bogu Božje, Isus priznaje činjenicu da države postoje te da mogu osiguravati mir i pravdu svojim građanima. U njegovo doba državni se poglavari nisu birali, nego ih je postavljala vojska ili im je ta služba pripadala zato što su rođeni u kraljevskim obiteljima. Danas kad možemo birati – slobodno i demokratski – svoje predstavnike u mjestu, općini i republici, još smo odgovorniji za državu. Međutim, obveze prema državi vršimo kao vjernici, svjesni svoje ovisnosti o Bogu i upućenosti Bogu. Isus nije za Crkvu kojoj bi država zapovijedala, ali ni za državu kojoj bi Crkva diktirala državno uređenje.
Piše:Mladen Njari
