Jeste li kada doživjeli da vas drugi prosuđuju kroz sebe odnosno da svoje probleme preslikavaju na vas? Ja mogu čitateljima reći da vrlo često! Nisam se uopće uznemirio što svoju nutrinu i sliku prebacuju na mene, nego sam saznao zapravo puno o njima. Što sam saznao? Saznao sam da u svojoj nutrini imaju lošu sliku o samima sebi, te da ne mogu prihvatiti sebe i druge u njihovoj posebnosti i jedinstvenosti. Radi se zapravo o oholosti. Takvi ljudi nikako ne mogu odrediti gdje je granica između oholosti, realne prosudbe samoga sebe i p<odcjenjivanja samoga sebe. U nekim trenucima misle da su tijekom života uvijek bili preoholi, a u drugima da su se konstantno podcjenjivali.
Čini mi se da je to trivijalan problem i ne shvaćam kako ga ne mogu riješiti. U biti uopće ne znam da li drugi ljudi mogu shvatiti što ih muči? Mislim da jednostavno nisu sposobni procijeniti svoju vrijednost. I da li čovjek može shvatiti koliko vrijedi? Čime se orijentirati? Ako ne može, kako onda može moralno prosuditi da li se u nekim situacijama precjenjuje ili podcjenjuje? I da li uopće treba o tome razmišljati? Gdje počinje oholost? Što je oholost?
U nabrajanju sedam glavnih grijeha oholost se navodi kao prvi. Time se jasno naznačuje da je to i temeljni problem u odnosu čovjeka prema Bogu. Oholost priječi Bogu da u čovjeku djeluje svojom milošću. Oholost je stav kada čovjek Boga gleda kao suparnika, kao nekoga koji ga ograničava u njegovoj slobodi, koji mu je konkurencija, zapreka da se čovjek u potpunosti ostvari. Sjetite se zmijinog zavođenja žene iz Knjige Postanka. To je zbilja izvanredan prikaz grijeha oholosti. U oholosti čovjek često prisvaja sebi one zasluge za koje bi trebao biti zahvalan Bogu. Moglo bi se ovako jako dugo nabrajati koje i kakve sve tragove ostavlja oholost na čovjeka.
Naravno kada čovjek nema prema Bogu ispravan stav, a to bi trebao biti stav zahvalnosti za sve što ima i što jest, jer je sve što jesam i imam sve Božji dar, onda je u velikoj opasnosti da poremeti i svoj odnos prema drugome. Onda ni drugog ne gleda kao Božje stvorenje, već kao predmet, kao konkurenciju, kao onoga koji me ugrožava. Oholost onda jako lako prelazi u zavist.Sjetite se opet Kajina i Abela. Kajin u svojoj oholosti ne zahvaljuje od srca Bogu za darove, te mu žrtva nije uslišana, a onda zavidi bratu i ubija ga. Ovo je samo kratka interpretacija ove zanimljive biblijske priče.Koliko ljudi muči zavist i ljubomora ovdje u našoj sredini? U onima kojima ona postoji ne djeluje Božja milost i oni ne surađuju s Bogom. Zato izbacite zavist i ljubomoru iz svoga srca da bi Božja milost u vama postala djelotvorna.
Kada su drugi u pitanju važno je razlikovati stavove i postupke drugih, koje treba i valja znati prosuđivati, ali pri tom se valja jako čuvati od osude čovjeka. Potrebno je također imati izgrađena mjerila za prosudbu postupaka i stavova drugih. Tu se lako može upasti u opasnost da druge prosuđujemo prema sebi i svojim mjerilima koja su vrlo često uskogrudna i subjektivna. Svi smo naravno jednako vrijedni kod Boga. On je taj koji daje različite talente – sposobnosti. Njemu treba prepustiti sud koliko je tko po sebi odgovorio onom povjerenju koje mu je Bog iskazao. Treba se usmjeriti na sebe i znati da će svatko od nas Bogu za sebe polagati račun, a ne za druge. Druge je jako dobro poticati da otkriju i upotrijebe svoje sposobnosti.
Gdje je granica između oholosti i samopoštivanja? Jako je važno sebe promatrati Božjim očima. Gledati se onakvim kako me Bog gleda. Ima u Sv. Pismu prekrasnih citata koji nas na to potiču. Apostol Pavao nas uči da se u Gospodinu hvalimo i da se mjerimo po mjerilu što nam ga Bog ostavi. Jedino tako ćemo ostati na pravoj liniji samopoštovanja, koje je itekako potrebno jer je i ono od Boga, a da ne upadnemo u opasnost preuzetnosti. (Preporučam da pročitate ovaj odlomak iz 2 Kor 10,12-17).
Jako je važno biti svjestan svojih vrijednosti, ali svakako ih pripisivati Bogu i Božjoj milosti s kojim valja surađivati. Naravno da bi se čovjek zbilja mogao usavršiti u pravoj poniznosti treba moliti. Molitvom poniznog zahvaljivanja Bogu najbolje se iskorjenjuje oholost iz našeg srca. Samo nas ispravan odnos prema Bogu može čuvati od napasti lažne poniznosti u kojoj se na silu, samo na izvan, pokušava prema drugima biti skroman, samozatajni i sl.
Konačno naša najsadržajnija molitva, gdje smo otajstveno najbliži Bogu po žrtvi njegova Sina Isusa Krista naziva se euharistija – a to znači zahvala. Zato pazite što i kako druge procjenjujete da ne otkriju tko ste vi zapravo.
Piše: Mladen Njari
