Udbinu i Murter u ovih teškim korona-danima veže ista sudbina: potpuna karantena. Na adresu načelnika Općine Udbina Josipa Seučeka stigalo je sinoć pismo potpore iz dalekog Murtera iz kojega se ogleda humana potpora, prijateljstvo i zajednička želja da ustrajnost ovih dvaju gradića prevlada sadašnje teškoće. Pismo podrške poslao je načelnik Općine Murter Toni Turčinov.
Dragi žitelji Udbine i prijatelju Josipe!
Mještani vaše prekrasne Udbine kao ni mi mještani Murtera, vjerojatno nikad nismo pomišljali koliko ćemo jednom imati zajedničkih poveznica- današnjih dana one su nažalost i zabrinjavajućeg, tužnog predznaka.
Do prije koji mjesec, kao Općine smo bili slični po broju mještana, živjeli smo svoje svakodnevice, sa željama za napretkom za svoj kraj, nosili se sa sličnim gospodarskim i razvojnim planovima, a nas dva načelnika, zauzeti u svom svakodnevnom radu zapostavili smo onaj nekadašnji bliski kontakt iz mladosti, dana suživota iz dana studiranja u Zagrebu, gdje smo nerijetko na rubu gladi sakupljali sitne kune za bilo kakav obrok u menzi i dijelili sve radosti i borbe koje nam je tad život kao mladima priređivao.
Surova realnost, zabrinutost i splet svih ovih nesretnih okolnosti koji su zadesile vašu Udbinu i naš Murter, kao jedina dva mjesta koja su u mjerama “crvene zone” karantene na području RH- sve me to ponukalo da vam se obratim riječima podrške kao čovjek, prijatelj i na kraju krajeva, načelnik manjeg mjesta nalik vašem.
Naš Murter se, kako ste svakodnevno imali prilike čuti i gledati putem medija, prije mjesec dana našao u alarmantnoj situaciji koju je izazvala pojava Covid-19, gdje je sumnja u lokalnu transmisiju mještanima izokrenula život, a mene kao načelnika isturila na najodgovorniji zadatak kojeg mi je život do sad priredio.
Sad je sve to postalo i dio vaše svakodnevice, a vašem načelniku nije ništa lakše nego meni. Ružno je reći, ali nakon 25 dana čovjek se navikne na sve, nažalost i na ono najgore, a vjerujem da se konačno nazire i kraj… Htio sam vam se povjeriti kao čovjek i s druge strane kao načelnik koji obavlja iste poslove kao vaš načelnik i moj prijatelj Josip.
Murterinima se preko noći promijenio način života. Radovali smo se toplim danima, naši privatnici i iznajmljivači pripremali su se za poslove koji nad predstoje u predsezoni, mjesto se uređivalo i uljepšavalo nakon kiša i bure za nadolazeće Uskršnje blagdane, nije nam smetala buka našeg najvećeg gradilišta, dugo priželjkivane izgradnje zgrade vrtića… Pratili smo vijesti, gledali agoniju susjednih zemlja, u mislima vjerovali da smo dovoljno izolirani kao otok, da ne može takva pošast sustići baš nas.
I onda nam se obistinila ona narodna uzrečica “ne dešava se to samo njima, već se može desiti i nama”.
U trenu nam je stao život, Covid-19 je našao uporište u Murteru. Gotovo preko noći sve je utihnulo, od ugostiteljskih obrta do poštanskog ureda, benzinske postaje, trgovina i radnji koje su tu u svrhu normalnog načina življenja. Aktivirali smo civilnu zaštitu, prikupili volontere, budeći se svako jutro sa strepnjom koliko će naših mještana podleći zlokobnom virusu koji je zavladao svijetom. Ostali smo sami, izolirani, odbačeni, neželjeni, obilježeni, ograđeni barikadama od ostatka svijeta, na samo jednom liječničkom timu, gdje je zbog kontakta sa zaraženima drugi tim stavljen u mjere samoizolacije.
Virus je ušao u mnoge obitelji, strah, panika, bojazan za vlastiti život prizemljili su nas na najgrublji mogući način, zatvorili u dvorišta, zidove kuća.
Sablazan na pustim ulicama, rekordan broj zaraženih u odnosu na broj stanovnika, teško disanje pod maskama koje su nam nametnute, udaljenost jedni od drugih- s kojima smo do prije koji dan bili bliski obiteljski, prijateljski, prisilno otuđenje i stigmatiziranje oboljelih i svih žitelja Murtera. Sna nismo imali niti smo ga tražili, funkcionirali smo tako da bi do zadnjih atoma sebe dovodili u stanje iznemoglosti, kako bi se život i pod takvim nakovnjem tuge i neizvjesnosti ipak odvijao. Oboljeli, oni u samoizolaciji, djeca, stariji mještani- svi su oni kao najosjetljivija skupina bili prioriteti, njima je trebalo osigurati hranu, piće, lijekove, medicinsku pomoć, trijažni kontejner i tim epidemiologa.
Nakon početnog šoka okoline, počele su poruke podrške, donacije naših prijatelja i onih kojima je radno mjesto u Murteru, značilo nam je dobiti zaštitnu opremu, dezinficijense, namirnice.
Najteže trenutke, kad bi iz dana u dan zaredala izvješća o novozaraženima, povezivali bi se telefonima, društvenim mrežama, pjevali s naših prozora, noćno nebo osvijetlili sa zaostalim od ljetnih fešti signalizacijskim raketama- podižući bar tako vjeru, nadu, optimizam, šireći slogu i ljubav. Postali smo u nevolji bliži jedni drugima nego ikad- nismo više bili samo žitelji Murtera, susjedi, poznanici, već najbliža obitelj.
Pišem vam sve ovo iz razloga da iz našeg primjera vidite koliko je važno ne klonuti duhom, koliko znači voljeti i zdrave i oboljele mještane, te koliko je bitna disciplina koja je preporučena- u nošenju zaštitne opreme, do propisanih udaljenosti i svih savjeta.
Budite složni, ne klonite duhom.
Zajedništvom, vjerom i snagom pobijedit ćemo sve ovo zlo današnjice, a ova životna bitka sutra će nam donijeti i vjerujem od srca jednu veliku bliskost i prijateljstvo uz druženje između naših općina- vaše zelene Udbine i našeg kamenitog, modrog Murtera.
Imate veliku podršku i misli pune nade od nas Murterina, koji smo jedini u državi uz vas, a nadam se da će tako i ostati, iskusili što znači u trenu ostati u “životu bez života”.
Naše Plavo srce Murtera kuca i za vas, stoji u pismu potpore odaslom iz Murtera.
L.O.
