Na Majerovom vrilu, jednom od izvora ljepotice Gacke, ovih se dana osjeća smiraj. Nema posjetitelja, nema gužvi niti žamora. Tek poneki kreketavi zvuk gnjuraca u beprijekorno čistom izvoru i rijeci što se od tuda tromo valja svojim starim tokom. Eskapizam se u ovo vrijeme Uskrsa sveo na četiri zida jer nam je koronavirus dizajnirao svijest po nekim novim pravilima.
Čak i ovakvim okolnostima izvorište Gacke zahvatio je izotop beskrajne ljepote, čistoće i sreće. Oni hrabriji (ili neoprezniji?) posjetitelji obilaze mlinice, po sinčaranski malenice ili malinišća. Uz huk vode iz utroba mlinica čuje se trenje mlinskih kamenova ispod kojih ispada pšenično, raženo ili kukuruzno brašno. Pilana je inače u funkciji, ali je ovih dana epidemija kriva što rijeka ne pokreće njezine lopatice i ne režu se trupci.
Ova raskošna rapsodija umjetnički je verizam nedostižne majke prirode koja je čovjeku dozvolila tek toliko da na Majerovom vrilu izgradi ove tradicionalne pogone, tehnologiju koja se koristila prije više stoitina godina. U kojoj smo mjeri svjesni ovih vrednota? Zaokupljeni i bremeniti s bezbrojnim problemima, posebice s onima što ih kreiraju neki lokalni političari pod krinom bezuvjetne i lažne rapsodije, počesto nismo niti svjesni djelića raja na Zemlji što se prostire tu pored nas. Protječe pored nas neumrla Gacka, prolaze naši životi, te jednokratne pojave za koje svi mislimo da su važni drugima, više nego li nama samima.
M.S.
