U bogatoj etnografskoj lepezi Like mlinice diljem svjedoče o dugom postojanju ovdašnjih naselja i definiraju nam surovu borbu za opstanak njezinih stanovnika. Zvali ih mi mlinice, malinišća ili vodenice sasvim je nevažno. Kroz duga stoljeća hranile su mnoga gladna usta. Budući da se mi Ličani u mnogo čemu sramimo detalja svoje daljnje povijesti, tako se i mlinicama uvijek malo govorilo. Kao da su u pitanju apokrifi lički spisi. Dolaskom el. struje i novih načina mljevenja žitarica mlinovi na rijekama su počeli propadati. S vremenom su od njih ostali samo temelji i obližnji bentovi što su zadržavali vodu da bi mlinovi u sušnjim razdobljima imali dovoljno vode za pokretanje svojih lopatica. Veliki i čvrsti bentovi tako su ostali na sastavcima Like i Novčice, kod Budačkog mosta, ispod Mušaluka, bent Roke Beše, Jurkovića bent kod Balenije… Ispod propusta vode ribolovci i danas rado vrebaju svoj plijen jer su bentovi bili i ostali okupljališta ribe. Ljudi također.
Smješten 9 km jugoistočno od Gospića, s devedesetak stanovnika prema posljednjem popisu iz 2011. godine, Lički Ribnik je, osim po stradanju tijekom Domovinskog rata, u Lici i izvan nje prepoznatljiv po svojoj drvenoj mlinici, jednoj od najstarijih u Lici. Zaštićena kao spomenik kulture, nakon što su početkom dvadeset i prvog stoljeća bili urušeni i gotovo sasvim nestali svi njezini građevni elementi, posljednjih godina, sredstvima Ministarstva kulture, mlinica pomalo zadobiva svoje izvorne obrise. Mještani, povijesno orijentirani poljoprivredi, vjeruju da je mlinica tu od početka njegove naseljenosti i da je vjerojatno postojala i u vrijeme kad su na području Ribnika živjeli stari Rimljani o čijoj nazočnosti svjedoče i nedavna arheološka istraživanja Muzeja Like Gospić tijekom kojih je otkriven dobro očuvan fragment rimskog mozaika. Međutim najstarija fotografija mlinice potječe tek iz šezdesetih godina dvadesetog stoljeća svjedočeći o drvenom objektu dugom petnaest i širokom pet metara pokrivenom raženom slamom postavljenom preko žioka s devet mlinova na vertikalnim osovinama na kojima se mljelo žito Ribničanima, ali i žiteljima susjednih sela. Mlinica je radila do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kad je zbog pojave električnih mlinova, ali i zbog intenzivnog odustajanja od poljoprivrede, pomalo prestajala s radom i počela propadati. Želeći sačuvati i obnoviti jedan od najvažnijih simbola svoga mjesta Mjesni je odbor pokrenuo inicijativu za njezinu obnovu koja je započela izradom Projekta za faksimilnu obnovu mlinice koji je 2009. godine izradio „Arhigrad“ d.o.o iz Petrinje, a financirao Grad Gospić. Na temelju tog Projekta Mjesni odbor je obnovu prijavio na natječaj Ministarstva kulture i svake godine dobivao financijsku potporu koja se uobličila u drveni objekt koji na samom ulazu u selo svjedoči o njegovoj povijesti i kulturi i podsjeća svoje stanovnike na njihove pretke koje je mlinica svojim brašnom stoljećima hranila.
Vrata mlinice u Ribniku uvijek su otvorena kako bi putnik i namjernik mogao ući i vidjeti kako se nekada mljelo žito. Na putu do mlinice poslagani su prastari mlinski kamenovi izvađeni iz rijeke, dokaz da njihovo vrijeme još nije prošlo i način da prolaznik barem na trenutak dotakne povijest.
M.S./N. M.
