Na nedavnom međunarodnom znanstvenom skupu »Baština kardinala Alojzija Stepinca – Povijesni kontekst u međunarodnoj perspektivi«, koji je održan u Zagrebu u sklopu proslave 10. obljetnice proglašenja blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, posebnu je pozornost hrvatske javnosti privukla židovska povjesničarka iz New Yorka dr. Esther Gitman. U predavanju »Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački pod povećalom povjesničara i diplomata (1941-1945)« objelodanila je niz dosada nepoznatih povijesnih dokumenata koji pokazuju nadbiskupovu dosljednost i ustrajnost u spašavanju ugroženih, posebice Židova, tijekom Drugoga svjetskog rata.
Na Hrvatskoj televiziji nedavno je o njoj prikazan i dokumentarni film.Ovaj dokumentarac je priča o dr. Esther Gitman, povjesničarki židovskog podrijetla koja je početkom ožujka 2011. u Americi objavila knjigu “Kad hrabrost prevlada” (When Courage Prevailed). Knjiga obrađuje temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH te ulozi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u tom razdoblju. U filmu se govori o tome kako je i zašto dr. Gitman od brojnih ponuđenih tema za doktorsku disertaciju na sveučilištu u New Yorku prije desetak godina odlučila svoj znanstveni rad posvetiti isključivo hrabrim Hrvatima koji su spašavali Židove u NDH i Stepincu za kojeg nikada prije nije čula do trenutka kad u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu otkriva zametnute kutije s tisućama neobrađenih dokumenata u kojima se spominje nadbiskupovo časno djelovanje u ratu. Esther Gitman je rođena u židovskoj obitelji u Sarajevu iz kojeg je s majkom pobjegla ratne 1941. godine. Od 1972. godine živi u New Yorku, a od 1999. godine posvetila se znanstvenom proučavanju sudbine židovskog naroda u Pavelićevoj državi te je privukla pažnju hrvatske i svjetske javnosti dosada nepoznatim povijesnim dokumentima. Gitman znanstvenim argumentima progovara o hrabrim i čestitim pripadnicima hrvatskog naroda koji su stavljali svoj život na kocku da bi pomogli Židovima. Sniman u New Yorku, Zagrebu i Sarajevu film rekonstruira osobni i znanstveni put kojim je prolazila spoznajući istinu o spašenim pripadnicima njezinog naroda u NDH te će pokazati kako je branila teze o Hrvatima i Stepincu postavljene u doktorskoj disertaciji i knjizi. Poruka dr. Gitman glavni je motiv filma. Ona glasi da je spašavanje Židova u NDH i uloga nadbiskupa Stepinca tema koja je zaslužila internacionalizaciju da bi se u svijetu čula potpuna istina o hrvatskom narodu čiji su se hrabri predstavnici jedini u Europi tijekom Drugog svjetskog rata otvoreno suprotstavili Hitlerovim rasnim zakonima. Dr. Gitman u svojoj knjizi i znanstvenim radovima ne umanjuje strahote i zločine koje su počinili ustaše tijekom NDH vladavine, ona naglašava da uvijek ima nade da se zlo pobijedi ako ima dobrih i odlučnih ljudi koji vole čovjeka kao čovjeka a ne zbog njegove rasne ili vjerske pripadnosti.
Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, ustaški je režim, potaknut od nacističke Njemačke, počeo sustavni progon Židova, a kasnije i Roma, kao i progon Srba. Katolička je crkva prosvjedovala protiv tih mjera, a osobito je u tome zauzet bio nadbiskup Alojzije Stepinac. Odlučno je osuđivao rasističku teoriju i na njoj zasnovanu praksu, te pokušavao pomoći u pojedinim slučajevima. U tome je imao samo ograničeni uspjeh, ali nekoliko stotina Židova je spašeno njegovim osobnim zalaganjem, kao i zalaganjem drugih svećenika i predstavnika Svete Stolice u NDH. Postoje zamjerke da ni on ni Katolička crkva u cjelini nisu učinili sve što su mogli i trebali.
Stepinac je osuđivao rasizam i prije rata, primjerice u propovijedi na Staru godinu 1938., u skladu s enciklikom Mit brenender Sorge iz 1937. u kojoj papa Pio XI. osuđuje rasizam i nacionalsocijalističko učenje uopće. (Goldstein, str. 42).Crkva se usprotivila rasističkim zakonima, po kojima su Židovima proglašavani i kršćani, pa čak i oni, kojima su oba roditelja bila kršćani i koji sa židovstvom više nikakve veze nisu imali. Taj rasni pristup, u doba nacističke Njemačke (Nürnberški zakoni) bitno je različit od klasičnih opravdanja za progon Židova, koja su se temeljila na njihovoj vjeri.Svuda u Europi pod nacističkom paskom Crkva je pokušavala zaštiti barem pokrštene Židove. O njenoj politici vode se polemike i drugdje, ne samo u Hrvatskoj, sa sličnim osudama i obranama.Već 23. travnja 1941, kada je čuo da se pripremaju rasni zakoni, Stepinac piše ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću moleći ga da se uzmu u obzir oni Židovi koji su postali kršćani.Na dan donošenja odredbe da Židovi moraju nositi žutu traku sa znakom, 22. svibnja 1941, Stepinac ponovo piše Artukoviću. Žali se na »sve strože i strože odredbe koje pogađaju jednako i krive i nedužne«. Podupire međutim načelnu potrebu za odredbama za zaštitu Države od nenarodnih i protunarodnih elemenata: »Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu.« Međutim, pri donošenju takvih odredbi moraju se poštovati norme čovječnosti i morala: »Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A moralni zakoni vrijede ne samo za život pojedinaca nego i za državnu upravu.« S obzirom da su odredbe već donesene i nema realnih izgleda da budu povučene, Stepinac apelira na Artukovića da se njihovo djelovanje u provedbi ublaži. »Molim Vas, Gospodine Ministre, da izdate shodne naloge da se židovski i ostali slični zakoni (mjere protiv Srba i dr.) provode tako, da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo. (…) Posebice Vas molim, Gospodine ministre, da imate obzira prema pokrštenim članovima židovske rase.« (Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51)
Malo kasnije, 30. svibnja 1941, Stepinac šalje još jedan opširan dopis Artukoviću, nastojeći zaštiti »katolike koji su na katolicizam prešli iz židovske vjeroispovijesti« i »neke druge važne interese katolicizma i katoličke Crkve«. Ne dovodeći u pitanje sam pojam “arijevstva” niti zakone uperene protiv židovske zajednice, »protiv koje se zajednice Hrvatski narod ovim zakonima želi obraniti«, kaže da bi u provedbi zakonskih odredbi o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda trebalo voditi računa da se one ne primjenjuju u potpunosti, ili uopće ne, na katolike nearijevce. Židovi koji su prihvatili katoličanstvo time su »posvjedočili, da se žele sasvim asimilirati s narodom u kome žive«. Stepinac se poziva na to da je »baš katolicizam bio onaj kohezijski i asimilacijski faktor, koji je vezao pojedine dijelove našeg hrvatskog naroda u jednu cjelinu i koji je brojne strane elemente nacionalizirao«. Iako nisu arijevci, treba ih izdvojiti od židovske sredine »jer je njihov prijelaz na kršćanstvo njih izvrgnuo preziru i ruglu (…) kao što je to od prvih vjekova kršćanstva do danas svagdje bilo u analognim slučajevima«. Njih treba zaštititi kao katolike, a također i zato jer iskazuju »pozitivne arijske osobine«.
Povodom slanja Srba i Židova u logore Stepinac je poslao dopis poglavniku Anti Paveliću 21. srpnja 1941. Načelno ne dovodi u pitanje slanje u logore, ali apelira na humani postupak pri transportu, te da se logorašima osigura dovoljno hrane, liječnička pomoć i mogućnost kontakata s obitelji. Jedino se za katolike konvertite (tj. Židove koji su prešli na katoličanstvo), te za starce, nemoćnike, bolesnike i djecu zalaže da budu pošteđeni deportacije. Kada se konvertiti ipak smještaju u logore, moli da budu odijeljeni od Židova Mojsijeve vjeroispovijesti.
Taj je dopis u historiografiji, publicistici i propagandi izazvao brojne kontroverze. Oni koji Stepinca osuđuju, navode ga kao dokaz licemjerja, s obzirom da samu ideju “sabirnih” logora ne dovodi u pitanje, te imajući u vidu masovne likvidacije koje su u to doba već u tijeku. No moguće ga je shvatiti i kao dokaz istinske brige i pokušaja da se u danim okolnostima, gdje Crkva nema stvarnog utjecaja, barem malo ublaže ljudske patnje, uz laskanje onome tko ima vlast: »Pripominjem odmah, da sam uvjeren, da se ove pojave dešavaju bez Vašega znanja, a da će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti, da Vas na njih upozori.«
»Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nisu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koji se deportiraju, imade u novije vrijeme i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem. (…) odnosne mjere, koje se u tom smjeru provode, mogle bi se provoditi, a da postignu potpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju. (…) Slobodan sam da spomenem i neke pojedinačne stvari u smjeru ublažavanja postupka:
a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi
b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta
c) da se interniranima daje dovoljno hrane
d) da se bolesnima omogući liječnička njega
e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji.« (Krišto 2, dokument br. 64, str. 77–78)
U svojim propovijedima i govorima, kao i u nekim kasnijim službenim dopisima, Stepinac nastupa šire i oštrije, zauzimajući se za sve žrtve progona. Tako u pismu Artukoviću od 7. ožujka 1942. moli da se spriječi »svako nepravedno postupanje protiv građana, kojima se individualno ne može ništa kažnjivo predbaciti«.Velik odjek imala je propovijed koju je Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima, te praksi koja se iz te teorije izvodi.
»Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narod pred iznimke pred Bogom ništica. (…) Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. (…) Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odražavaju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.« Stepinac spominje da je Crkva dizala glas protiv boljševika, masona, pa i »plaćene nearijske štampe«, a zatim se vraća na osnovnu temu: »Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.« Osim rase, on spominje i “narode”, imajući nedvosmisleno u vidu progone Srba. (Krišto 2, dokument br. 216, str. 224–225) Francuski konzul (višijevskog režima) preveo je propovijed na francuski i poslao je svojoj vladi, pa je tako očuvana u francuskom arhivu.
Jednako odlučno nastupio je i u propovijedi od 14. ožujka 1943. Nasuprot rasističkim teorijama i postupcima, ističe dostojanstvo svake ljudske osobe i neotuđiva ljudska prava koja se iz toga izvode. »Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast.« (cit. str. 304)
8. svibnja 1943. Stepinac podržava molbu Židovske bogoštovne općine u Zagrebu da joj se dozvoli rad za one koji su još ostali na slobodi. Stepinčevim zauzimanjem spašeni su starci i starice, koji su boravili u Židovskom umirovljeničkom domu Lavoslav Schwarz. Dana 8. prosinca 1943. sve štićenike doma Stepinac iselio na crkveno imanje u Brezovici, gdje je nadogradio još jednu prostoriju i uzdržavao dom do kraja rata. (Krišto, str. 313) Slavko Goldstein iznio je da su švicarski Židovi slali novac za njihovo izdržavanje, ali i on odaje priznanje Stepincu za taj postupak.
Hrvatska biskupska konferencija (tada zvana Hrvatski Katolički Episkopat), sa svoje prve konferencije od uspostave NDH, izdala je 18. studenoga 1941. Rezoluciju kojom traže da se antižidovske mjere ne primjenjuju na Židove koji su prešli u Katoličku crkvu. (Krišto, str. 281-282)Je li to bila preblaga reakcija, s obzirom na to da je genocid već bio u tijeku, sa masovnim mučenjima i likvidacijama? Biskupi su o tome bili obaviješteni: neposredno prije te konferencije Stepinac je od jednog bjegunca iz logora Jasenovac čuo o strahotama koje se u Jasenovcu događaju. Rasplakao se i njegov iskaz umnožio je i podijelio biskupima. Ali, smatra Krišto, i on i drugi znali su da nište ne mogu učiniti, pa zato o tome ništa javno ni ne govore.Nažalost, gore navedeni napori imali su tek ograničeni uspjeh. Nekoliko stotina Židova sa područja NDH preživjelo je rat zahvaljujući zalaganjima Stepinca, drugih hrvatskih svećenika te predstavnika Svete Stolice.Može se dobiti utisak da su istupi i akcije Alojzija Stepinca, Hrvatske biskupske konferencije i Svete Stolice bili preblagi, manjkavi i ograničeni. Protiv toga može se iznijeti da su oni, svjesni situacije, pokušavali postići ono što je realno moguće.Stepinac je otvoreno i odlučno osudio rasističku teoriju i šovinističku ideologiju, te na njima zasnovane progone kako Židova, tako i Srba. Crkva je imala svoja ograničenja, predrasude i interese, ali sa zločinima genocida koje su počinili nacisti i ustaše ona se ne može povezati.
Dvaput je bio podnesen prijedlog izraelskom memorijalnom centru holokausta Yad Vashem da se Stepincu za njegove zasluge u spašavanju Židova dodijeli priznanje Pravednik među narodima. Prvi put je godine 1970. prijedlog podnio Amiel Shomrony, koji je 1941.-1943. bio tajnik zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera i osobno je bio glasnik između dvojice vjerskih vođa.Nedavno je i o njemu bio prikazan dokumentarac na Hrvatskoj televiziji.Drugi put prijedlog za proglašenje kardinala Stepinca „Pravednikom među narodima“ podnosi 1994. zajedno s Igorom Primorcem isto Amiel Shomrony. Prijedlog je oba puta odbijen. Pritom nije nijekana činjenica da je pomagao Židovima, nego je osporeno da je to činio dovodeći u opasnost vlastiti život, što je jedan od uvjeta za dodjelu naslova pravednika među narodima.Shomrony uoči Drugog svjetskog rata studirao je veterinu. Nakon uspostave NDH zbog antisemitskih mjera morao je prekinuti studij. Zapošljava se u Židovskoj općini Zagreb i radi kao tajnik zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera. Sredinom 1943, kada i posljednji još živi Židovi u Zagrebu bivaju uhićivani i odvoženi u Auschwitz na likvidaciju, bježi iz Zagreba. Godine 1944. dolazi u Palestinu, gdje živi pod promijenjenim imenom.
Yad Vashem je ime najpoznatijeg memorijalnog spomenika na žrtve holokausta u prijevodu znači „Ruka i ime“ – riječ ruka označava memorijal te implicira da će se svake žrtve pojedinačno prisjećati. Yad Vashem se nalazi na zapadnom rubu Jeruzalema te je spomenik židovskim žrtvama nacista u II. Svjetskom ratu. Postoje izlošci u unutrašnjosti spomenika i na otvorenom te muzeji, kipovi i centar za dokumentaciju i istraživanja. Avenija pravednih pripadnika nacija vodi prema Povijesnom muzeju, glavnoj zgradi Yad Vashem memorijala, te je spomenik svim ne-Židovima koji su riskirali svoje živote kako bi pomogli Židovima.
Dvorana sjećanja je jedinstvena struktura nalik šatoru u kojoj posjetitelji mogu iskazati svoje štovanje prema mrtvima. U kompleksu se nalazi i drvom obložena Ulica zajednica koja je spomen židovskim zajednicama koje su u cijelosti istrijebljene te Dvorana imena u kojoj se nalaze imena preko tri i pol milijuna pojedinačnih žrtava. U memorijalnom centru se nalazi i Muzej umjetnosti u kojem su izloženi radovi Židova koji su bili zatočenici logora smrti. Ipak, vjerojatno je najdirljiviji Dječji memorijal u kojem se neprestano čitaju imena jedan i pol milijuna djece ubijenih u Holokaustu.
Izraelski memorijalni centar žrtvama holokausta Yad Vashem objavio je u studenom 2010. da je identificirao gotovo dvije trećine od šest milijuna Židova koje su ubili nacisti i njihovi suradnici u Drugom svjetskom ratu.Poimeničan popis stradalih u holokaustu udvostručio se u posljednjih deset godina, s dva na četiri milijuna, rekao je direktor arhiva Yad Vashema Haim Gertner. “Proces digitalizacije nam je jako pomogao”, dodao je Gertner.
Priznao je, međutim, da nije vjerojatno da će centar uspjeti identificirati sve žrtve. “Oko 90 posto imena Židova ubijenih u zapadnoj Europi nam je poznat, ali je istočna Europa potpuno druga priča”, rekao je Gertner.U Poljskoj je tako poznat identitet polovine od ubijenih tri milijuna Židova. U Bjelorusiji je poznata četvrtina žrtava.Yad Vashem u Jeruzalemu posjeduje najveću arhivu o holokaustu, sa 130 milijuna dokumenata, 385 tisuća fotografija, 2,2 milijuna stranica svjedočanstava i oko 200 tisuća sati audio i vizualne dokumentacije.
I dok ljudi svjetskoga glasa kao Esther Gitman i Amiel Shomrony iznose činjenice i dokaze koji kardinala Alojzija Stepinca potvrđuju kao čovjeka koji je kod tadašnjih vlasti hrabro se zauzimao za sve pa i današnje hrvatske Srbe, oni ili njihove vođe i dalje lamentiraju nad „genocidnošću hrvatskoga naroda“ ne želeći pogledati istini u oči. Sada se i sam pitam kada će prestati ova tendenciozna mitologija odnosno mitomanija i mržnja pojedinih vođa ovoga naroda na hrvatski narod?
NjaM
