U Gospićko-senjskoj biskupiji svećenici se radi proslave svoga dana i obnavljanja svećeničkih obećanja tradicionalno okupljaju uoči proslave Posljednje večere, tj. na Veliku srijedu, kako bi se u svojim župama lakše mogli pripremiti za slavlje Večere Gospodnje i mirno slaviti preduskrsne blagdane. Zato su Misom posvete ulja gotovo svi svećenici te biskupije 20. travnja u katedrali u Gospiću, u zajedništvu sa svojim biskupom mons. Milom Bogovićem, proslavili spomendan ustanovljenja svećeničkog reda. Biskup je na misi također blagoslovio i posvetio ulja za podjelu sakramenata krizme i bolesničkog pomazanja, a u prinosu darova predstavnici župa donijeli su pred oltar priloge za biskupijski Caritas.
“Velika srijeda je dan kada se najbolje očituje zajedništvo naše Gospićko-senjske biskupije. U prvoj crkvi naše Biskupije, uz biskupa tu su oko oltara naši svećenici, naše prezbitersko i pastoralno vijeće, naši kanonici i savjetnici, naš svećenički pomladak, predstavnici raznih vjerničkih udruga, brojni naši đaci i predstavnici naših župa”, istaknuo je biskup Bogović na početku propovijedi, koja je bila u prvom redu upućena svećenicima. Posvijestivši važnost zajedništva svećenikâ s biskupom, mons. Bogović je naglasio da za ispunjenje svećeničke zadaće nije dovoljna čvrsta odnosno stegovna organizacija, niti dobro funkcioniranje pravnog poretka, a tako je i u međuljudskim odnosima: u obiteljima, na radnim mjestima, u državi, u narodu, u svijetu. Zato se posvećuje ulje koje treba biti između pojedinih dijelova pojedinaca i struktura: državnih i crkvenih, a to ulje je međusobna ljubav, rekao je biskup, pojasnivši da se ono daje svakom kršteniku kao znak da ga ljubav treba povezivati sa svakim čovjekom; svakom potvrđeniku da u svojoj odraslosti može očitovati kršćansku zrelost u svakoj službi koju će u društvu obnašati; kod svećeničkog i biskupskog ređenja da u upravljanju kršćanskom zajednicom nadiđu svojom ljubavlju pravne norme crkvenog sustava; i, na kraju, to ulje je posebno potrebno slabim udovima tijela Crkve – našim bolesnicima.
U nastavku propovijedi mons. Bogović je svećenicima i vjernicima posvijestio kako je to slavlje uvod u sveto trodnevlje ter je istaknuo znakovitost da Evanđelist Ivan povezuje Judin izlazak iz dvorane Posljednje večere (aktiviranje izdaje!) s početkom Isusove proslave (v. Iv 13,31), što znači da je došlo vrijeme kada će se ljubav očitovati kroz patnju za spasenje. “Trpljenje pravednika, nepravedna osuda, napuštanje prijatelja, zlostavljanje – to je put najveće slave kada se to podnosi iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To su slavni trenuci”, rekao je biskup, istaknuvši da su jednako tako i u životu svećenika slavni trenuci onda kada takav put prihvaća i tim putem ide. “Slavni su, braćo svećenici, oni trenuci kada radeći dobro dobivaš prigovore, ali ne sustaješ; kada u tišini svoje sobe moliš za svoje župljane; kada za njihovo spasenje prikazuješ i svoju samoću i svoju napuštenost; kada ne nailaziš na razumijevanje ni u župu ni u biskupiji, a ipak nastavljaš kao dobri pastir. Najjači si onda kada prihvatiš svoju nemoć da budeš protiv ikoga, kao što je to Krist učinio. U tom času se Božja slava očituje u tebi”, naglasio je biskup, istaknuvši da je papa Ivan Pavao II. bio slavan kada je sa svojom patnjom išao svijetom. A upravo je on naš narod pozvao da bude narod nade. Vidio je da to možemo biti, rekao je mons. Bogović, dodavši kako smo, nažalost, danas u napasti da na našu prošlost gledamo na način kako to svijet u svojoj nepravdi prosuđuje. “Opasno je da svoju vrijednost mjerimo po njihovim mjerilima. Ono što je bilo veliko u našoj prošlosti nikakav svjetski sud ne može poništiti ni umanjiti. Naš moralni poraz bio bi kada bismo posumnjali u smisao žrtve koja je podnesena, ali i onda kada bismo se hvalili zlom koje smo počinili. Nitko nije mogao oduzeti slavu Kristovu: ni Juda, ni farizeji, ni Pilat, ni Herod, ni nahuškana masa. Nije Isus ni u jednom času povjerovao da je onoliko vrijedan koliko oni do njega drže, da je on ono što su oni prosudili i presudili”, naglasio je biskup, zaključivši razmišljanje pitanjem: “Tko može oduzeti veličinu onim braniteljima koji su dan za danom svoje živote stavljali na oltar domovine zato da bi drugima osigurali mirniji i sretniji život?” Pozvavši na kraju svećenike i ostale vjernike na ulazak u sveto trodnevlje otkrivajući Kristovu slavu u časovima njegove nemoći i napuštenosti od ljudi, jer je upravo tada osjetio Očev zagrljaj ljubavi i života, biskup je svima zaželio radosne vazmene dane.
Liturgijsko pjevanje na misi animirao je katedralni zbor pod vodstvom i za orguljama bogoslova Josipa Šimatovića.
Anđelko Kaćunko
